Dani su se nastavljali, jedva bi cekao da se zavrse dosadna predavanja a face tih ljudi su mi postajale sve odvratnije.
Istovremeno, kad god bi se cuo s majkom bilo je jasno da je situacija kuci mnogo napetija nego ranije, otac opet nije radio jer se posvadjao sa zemljakom, i to vec duze vrijeme.
Ovisnost o aparatima me onemogucavala da trezveno razmisljam o svojoj buducnosti, cak sam povremeno i bio sretan zbog toga jer bi se uvijek prisjetio tih trenutaka kad su brige bile toliko intenzivne
da bi me depresija i anksioznost kosile kao travu.
Cak su i moja mastanja bila okrenuta prema tome da ih spasim od tih briga, posebno majku.
Istovremeno, sve vise se nisam vidio u onome za sta sam studirao.
Nije ovo nikako jedna od onih predivnih i uljepsanih prica o likovima koji su mogli zavrsiti Harvard ali su uvidjeli da bi bili sretniji s pokerom pa su otisli i zaradili milione dolara.
Da li od jednog, drugog ili treceg, nije bitno, ali su zaradili milione uz lajtmotiv i naravoucenije da radite ono sto vas cini sretnim.
Ovo je prica o opstanku, o marginalnom liku, neprilagodjenom i punom sumnji u sebe i svijet oko njega.
O liku kojeg je uvijek vukla ta mracna strana i koji je u mnogim momentima zivota bio mazohist najvise prema samom sebi.
Bolna i iskrena ispovjed.
Uglavnom, nastavio sam da visim u Vrbasu sa jedinom strategijom za koju sam bio siguran da je dobitna.
Mozda je to bila jedna od bitnih odlika koja mi je kasnije jako pomogla u pokeru, a to je da ono sto prolazi ponovim milijardu puta ako je potrebno.
Koliko god zvucalo prosto, zapravo vecina ljudi koja igra poker na tako nesto nije spremna.
POsumnjace mnogo ranije da tu nesto ne stima, cak i ako savrseno funkcionise.
Zapravo gledanje drugih kako nesto rade je za mene uvijek bio najlaksi i najbrzi nacin ucenja.
Dok ti nesto radis postoje neke emocije koje te ometaju da vidis stvari onakvima kakve zaista jesu.
Dok gledas drugog tih prepreka nema i sve vidis mnogo jasnije.
Ja sam gledao u omjeru gledanje - igra 95/5.
Neke stvari su bile jasnije a ona daleko najvaznije za mene je bila da ako aparat daje, posebno kad daje duplanja nastala iz prolaza kad ste slozili u 3 polja, on je prosto dobar.
Moze neko da ga iskida s kasiranjem ali nakon toga ako ti ne kasiras on ce vrlo brzo doci do faze da pocne davati skoro svaki okretaj duplanje i pustati sve dalje i dalje.
Mnogo puta bi se desilo da te takav aparat pusti do blokade od 40km na ubacenih 5km.
Isto tako je bilo jasno da nakon blokade ne da nista zivo.
Obicno bi ljudi ubacili 20ak km a da ne da par duplanja ukupno i ne pusti preko 10 poena.
Nakon toga bi sve vise i vise ozivljavao sa svakom narednom ubacenom markom.
Druga krucijalna stvar je bila sledeca, desilo bi mi se par puta da bi ubacio preko 40km na ulog 1 i da me je vec oborio par puta na zadnjoj karti.
Pokusao bi dignuti ulog na 2 i aparat bi nastavio davati kao da se nista nije desilo i cak ponekad u prvih 5km na ulogu 2 bi pustio blokadu.
Dakle ubacim 45km i da ga sad blokiram na 1 bicu u minusu, ja dignem na 2 i blokiram ga i zavrsim u plusu 30.
Bankroll je rastao brzinom munje, vise nje bila tolika rijetkost da ih blokiram na ulogu 2.
Imao sam i prvi dan od 100km +.
Cak sam jednom uspio popola s likom da ga blokiramo na ulogu 5.
Kuci nisam isao nikako, majci sam rekao da sam pogodio neki tiket na kladionici pa da cu moci cak i da platim stanarinu i da imam sta jesti.
Barem nekako da joj olaksam i da mozda smanjim napetost kod kuce gdje mi se nije islo.
Bio je to jedan od sretnijih perioda mog zivota, ta neka malo manje od tri mjeseca.
Nije mi palo napamet da idem iz Vrbasa.
Nastavak slijedi.