Mogućnosti traženja (Strana 7 od 13)

Evo nekoliko nacina za koje znam.

Npr, mozes da otvoris jos jedan skrill na nekog prijatelja koji ima karticu i on uplati, i kad ga pita jel za gambling ili ne, stiklira da nije.
Onda te pare putem skrill transfera prebaci na tvoj skrill i one su gambling ( naravno ako si na svoj skrill stavio da je za gambling svrhe ).

Mozes i da npr nekom sa foruma posaljes telefonsku dopunu ( ako igras za neke jako male iznose od 20-50 dolara mjesecno ) ili da ako su veci iznosi u pitanju da ti neko prebaci novac na skrill koji je gambling za cash uzivo ili da posaljes preko poste recimo novac a on tebi na skrill ( ovakve transakcije mozes raditi samo s provjerenim clanovima ).

Uglavnom kad dodjes do novca na ovakav nacin ( a vidis da nije neki poseban problem ) uplatis sa skrilla na pokerstars i onda ces isplate moci raditi na skrill.

Kad pozelis da isplatis, imas kao opciju npr kladionicarske i skrill grupe ( recimo postoji facebook grupa skrill Srbija gdje se rade takve transakcije i ima puno kladionicara koji su i moderatori sajta i koji su 100 posto sigurni i mogu ti uz proviziju poslati novac na banku ).
Imas i opciju da sa skrila uplatis na Bosanski wwin poker ( doduse oni skinu odmah 5 posto kod uplate sa skrillm i netelerom ), malo odigras na sajtu nesto i povuces pare na banku ili jos bolje na poslovnicu i samo odes i dignes.
Imas identicnu opciju da to uradis i na Hrvatskom Super Sportu ( rece da si radio u Hr pa mozda ides cesto i onda to dignes na poslovnici koju izaberes u bilo kom gradu ).
Uopste nije potrebno da se puno odigra.

Imas opciju i da igras na aplikacijama gdje se trebas javiti agentima s ovog sajta kojima mozes poslati cash ( oni ce naci nacina da urade zamjenu s nekim kome treba na bankovnom racunu ili kako vec mislis poslati novac ) i dobijes cipove na sajt koji imaju odredjenu vrijednost i kad zelis povuci novac oni ti mogu poslati sta zelis, skrill, neteller, kripto valute btc ili usdt...
I iste onda mozes da unovcis kako zelis.

Imas i sajtove poput Coin pokera gdje se igra iskljucivo u kriptu i mozes da uplatis sa svog privatnog waleta i isto tako da isplatis dobitke.
Posle tog mozes sa kriptom sta zelis ... Zamjeniti za skrill ili neteler s nekim, ili prodati nekom kome treba, zamoliti prijatelja iz Hr da ti posudi binance karticu pa s njom mozes trositi ili dizati pare na bankomatu.
Isto tako, ako imas prijatelja u Hr on moze da otvori na sebe skrill i da dobije skrillovu karticu ( koja nije dostupna odavno u BiH i onda winingse sa skrilla transferas na njegov skrill i kad se vidite odete do bankomata ( ovo ako ti se ne da da dobitak isplatis po gore navedenim opcijama ).

Naravno da bi najbolje bilo da izgradis neki bankroll pa da ti uplate vise nikad u zivotu i ne trebaju, vec samo isplate.

Tako da ima dosta opcija da nesto igras, sve je samo stvar volje. 

Bas mi glupo da ti niko nece odgovoriti.

Nisam nikad igrao mtt i stng ali vjerovatno Stars i GG, cuo sam da dosta mtt igraca preferira i Winamax.

Hvala Robi, tvoje rijeci su uvijek pravo osvjezenje. Posebno sam zahvalan za prepisku na skajpu. 

Sto se tice handa, radi se o donku koji je igrao nesto tipa 85/1, nisam imao full stek, dole su dva fd, posto ne rejza pfr ocekujemo da cesto ima over parove koje ce zgurati i mislim da je standard play.

Ok, evo me s neuobicajenim updejtom.
Imam tacno 0 sati ovaj mjesec.
Kako se to desilo?
Jedan dan isao u drugi grad na servis auta, jedan dan neka svadba itd itd. Desio se i slucaj klasicnog scama gdje sam ostao kratak za skoro 3k eura i sto je najgore taj igrac je bio preporucen.
Desio se netom prije tog vrlo slican slucaj koji nije klasicni scam ali nije ni daleko od tog.
I taj slucaj se desio na preporuku igraca s kojim imam saradnju i koji je super korektan lik, isto kao i u prvom slucaju.
Za slucaj scama sam zelio da objavim ime i prezime doticnog igraca, ali ipak to necu da uradim.

Uglavnom, vise mi nece pasti na pamet u zivotu da bilo koga stejkam, a kamoli da mu uz to posudjujem pare i kupujem h2n i slicne stvari.
Deal moze s bilo kim ok igracem, kao CFP i polaganje depozita kao osiguranja da ce neko deal postovati.

Te dvije situacije su me strasno pogodile, u svakom smislu, osim sto sam ostao bez 6k eura.
Uglavnom, to mi je uzelo par dana, psihicki, plus svima ostalima ide lose pa sam i oko tog bio zabrinut, jer dealovi koje sam dao su previse dobri, nadrealno dobri, a okolnosti koje se prije svih ticu kvalitete igre su se jako promjenile.

Trebalo mi je nekoliko dana razmisljanja i konsolidacije, dok se nisam ubjedio da cu valjda odsad biti barem na nuli sto se tog tice, i da vise nikom novom necu dati ni promil sanse da me prevari.

Jos jedna zivotna lekcija koju sam ucvrstio, a koja glasi da mozete jedino sebe promjeniti a ostale nikako. Mozes prema nekom biti najbolji na svijetu, to ga nece navesti da postane bolji ni za promil.

Pozitivno je sto sam opet jako puno vremena proveo s porodicom, valjda na taj nacin perem savjest za sve one dane u buducnosti kad necu imati vremena.
Tako je proslo prvih 10ak dana ovog mjeseca a onda se 11.10 desilo nesto cudno.

Bila me sramota i pisati o izazovu za kilazu jer je bilo jos gore nego na pocetku.
I sad me sramota reci da sam navukao rekord koji ni vaga od 180kg ne moze da podnese ( nije utjeha sto mi niko na svijetu ne bi dao ni blizu toliko ). Vjerovatno je bilo oko 188-189 ( morao sam se osloniti malo prstom ruke o frizider da se zaustavi na 182,5 ).
Nije taj moment presudio, nije  ni strah od smrti, mozdanog, da ce djeca odrastati bez oca...
Sve to je bilo tako i ranije i milion puta sam poceo i odustao.
Cim me nesto razjebe ja bi se prezderavao i osjecao da u tim trenucima mrzim sebe najvise na svijetu.

Cak se nisam ni vagao prije toga vec poslije, onda kad sam odjednom osjetio neki poriv da vise necu pokleknuti.
Taj, nazovimo ga Osjecaj, nisam imao ni kad sam bio na 115, trenirao svaki dan i izgledao top.
Nikad nije bio toliko jak kao sada.
Kao da mi je neko naredio da me vise niko i nista nece sjebati i zaustaviti, kao neko ko ce me cuvati.

6 dana i 4 treninga u teretani s trenerom.
Guram tegove kako ih nikad nisam gurao.
Toliko puta ranije bi na prvi znak otpora odustao, predao se...
Cak i kad lezim, ruke bi mi klonule kad bi pomislio sta me sve ceka.
A sada, samo stisnem sake do boli i kazem da me niko nece zaustaviti.

Ovih 6 dana sam u potpunosti promjenio prehranu.
Prvo sam pazljivo probrao namirnice koje stabiliziraju visok pritisak.
Svaki dan mi pocne sa casom vode s 1/4 limuna i malo cimeta.
Onda dorucak od smjese grckog jogurta i ovsenih pahuljica, banane, malina, par badema, datula i jos poneceg. Rucak pecena riba na maslinovom ulju, onda pilece bijelo meso kuvano s krompirom, kuvana bjelanca jajeta. Nekad neki kuvani kupus umjesto krompira. Zelena salata s kukuruzom, lukom i tunjevinom. Kuvana integralna riza nagusto sa komadicima bijelog pileceg. Kupus salata sa rotkvom, cveklom i tikvicama,  pa jos jedna banana u toku svakog dana, brokula, bareno povrce, gljive itd itd.
Takve obroke sam kombinovao stalno, uz uvijek grickanje 6-7 badema, oraha, neku krusku itd kad bi osjetio glad.
Imam u planu od mesa jesti i dalje samo pilece bijelo i ribu ( tunjevinu, pastrmku, skusu i oslic ).
Jedino cu nekad dodati teletinu i to je to.
Kruh nula, nikakve grickalice, preradjevine, gazirani sokovi, niti ista od bijelog brasna...

U svakom slucaju, sad cu to redovno updejtat, dokle god mislim da ce mi pomoci, i postavljati i neke slike sta jedem.

Kalorije brojim, ali ne striktno.
Tesko je bas izbrojati u jednu koliko ima takav dorucak ili tanjir corbe s kupusom isl ali okvirno znam vrlo dobro i vazem meso itd.
Unosicu oko 1500 do 2000 kalorija dnevno, s tim da ce to biti mnogo blize 2000 nego 1500.
To ce po matematici, uz intenzitet treninga vjerovatno na ovu kilazu rezultirati mjesecnim gubitkom od 6 do 8kg. Mozda malo previse ali umoran sam od citanja i kombinacija.

Jednostavno osjecam da sam na pravom putu i ovako cu barem do Nove Godine, a vjerovatno i dosta kasnije.
Tek kasnije cu razmisljati o keto i ostalome.

Shodno tome, zelim zapeti i u pokeru ovo sta je ostalo do kraja godine.

Stavicu za poker neki cilj koji ce biti min 400 sati, mid 450 i max 500 do kraja godine.

Tako da cu updejtat i broj sati  u komadu.
Kacicu i neke zanimljive ruke, pisati kako se osjecam, updejtati vagu redovno itd itd.

I naravno, nastaviti sa pricom.

Puno srece i pozdrava, pisemo se opet za par dana.

donk

reg

reg

reg i donk

reg

reg

Drugi ispit se zavrsio bolje nego prvi, znao sam instant pitanja i samo procitao iz glave i opet ista ocjena.
Treci istog mjeseca je mozda bio neka prekretnica.
Ponovo sam citao iz glave perfektno, profesor me cak pitao gdje sam ja to uspio naci podatak o nekom bolanom srebru iz srednjovjekovne Bosne, rekao asistentu da mi upise 10 ali je ovaj vise odlucivao od njega
i kako ne moze da bude 10 jer nikome jos nisu dali 10 ovaj rok, pa je stavio 9.
Nisam bio previse nesretan ali opet...

Prolazi i to ljeto u mom rodnom kraju, ucim cesto za preostala 3, ostatak vremena visim po kladi i bingu u mom gradu pokusavajaci da dodjem do neke marke.
Klada ne toliko ali je bingo topio krv u mojim venama.

Nekako s tim periodom se poklapa nesto sto mi je odredilo cijeli zivot.
U takvom emotivnom stanju, usamljen i otudjen, poceo je da se javlja kompleks od kojeg sam ludio toliko da sam odbijao da o tome pricam cak i sa samim sobom.

Cak i sad dok pisem o tome, ne mogu vjerovati da cu ovo napisati jer sam se sakrivao i od sebe cak, a kamoli od ostalih.
Ali eto, kad je sve proslo, nek ovo pisanje ostane kao uspomena i mozda nekom ko za mnogo godina procita ovo pomogne da prebrodi neke probleme.

To je bilo vezano za gubljenje kose.
Vec sa 20 godina zalisci su poceli da se sire i kosa je sve vise i vise opadala.
Nisam sebe mogao zamisliti niti prihvatiti kao takvog, mislio sam da mi nista ne vrijedi ako se to desi, sta ce mi faks, pare, bilo sta, ako budem celav.
Vjerovatno za 95 posto ljudi nije svejedno kad im se to pocne desavati, posebno sa 20 godina, ali ja sam to dozivljavao kao pravu tragediju.
I dalje sam mogao da napravim nesto s kosom ali nije bilo kao ranije i bilo je jasno da ce biti gore kako vrijeme bude odmicalo.
Opsesija, tragedija, nocna mora, sazaljenje ... To je u meni izazivalo najgore osjecaje i prica o tom ce se provlaciti i kasnije.

Dosao je i 9i mjesec te 2001 i cetvrti ispit je bio kod bivseg predsjednika.
Bila je to neka dosadna filozofska knjiga koja nije najbolje legla mom fotografskom pamcenju pa mi je na stare zasluge dao 9.
Nakon tog je islo jos jednom 9, pa onda 10.

Dao sam 6 ispita i Rimsko Pravo uveliko spremao, 3x 10 i 3x 9.

Pocela su i predavanja za drugu godinu i svi oni s kojima sam nesto mogao i druzio e nisu uspjeli da upisu drugu godinu, osim Danke.
Sad nas je bilo toliko da smo svi stali u jednu osrednju ucionicu.
To me je jos vise vuklo u moj svijet i u potpunosti sam se povukao u sebe, nikog nisam dozivljavao, ni s kim nisam pokusavao da komuniciram, odgovarao sam samo kad me pitaju.
Bio je to od ok likova jedan kojeg smo zvali Kremo i koji je volio da igra kladu, i s njim su cesto bili neki njegovi prijatelji s istim interesima, pa sam nekad s njima pricao ili otisao do klade
ali vrlo rijetko.
Kao i jedan stariji lik koji je imao oko 40g a jos studirao i to drugu godinu, i kojeg su svi zezali a ja nastojao da pricam s njim zbog njega a ne zbog sebe, da vidi da moze na nekog da racuna.
Bas bas puno me je postovao zbog tog.

Poslije Brke Duska imao sam najbolje ocjene od svih studenata prve godine.
On je polozio svih 7 i sve je bilo s desetkom.

Uporno me pokusavao progurati u neke clanove studentskog vijeca, sindikata, ubjedjujuci me kako ce mi to olaksati zivot, utabati veze, kako on misli da sam ja pravi izbor itd.
Ali to nije dopiralo do mene.
Tuga u meni je postajala sve veca, i skupa s depresijom i crnim osjecanjima zbog kose, i polako prijetila da bude usmjerena direktno protiv mene.

Iako znas da objektivni razlozi nisu dovoljni da budes takav, ti jesi takav, samo ti se place i place, po cijeli dan i noc.
Kao sto bi rekao Branko Copic: * Place mi se iako ne znam ni sta me boli ni sta sam izgubio *.

Na pravom sam putu, pokazalo se da sam dobar student, imam dosta otvorenih vrata, mogu biti s nekim i zaljubiti se opet mozda, imam 20 godina, ali kao da svaki dio mene urla da to ne zelim.
Kao da te mrak u tebi nadjacava koliko god pokusavao da mu se odupres.

Sve vise pocinjem hodati, kad sam okruzen ljudima pa makar i nepoznatim osjecam se manje usamljeno, zidovi sve vise pocinju da me stezu a opet ne zelim da budem okruzen tim ljudima.
Nekako mi je lakse dok hodam, cesto i satima, po nekim pustim ulicama velegrada dok izmisljam neke svoje djecije igre ispod nekog drveta s listom i grancicom blizu sobe.
Pitam se sve cesce da li sam na putu da poludim ili sam vec postao lud, ko mi ovo radi i kako da se oslobodim tuge od koje mi se srce slama...

Nastavak za 10 dana, pozzz.

Nekako je tako i zavrsila ta 2000a.
Od kockanja su se u tom periodu kod nas pojavile sportske kladionice i bagzi aparati, tj popularne vockice koje su uzimale brutalno i s kojima se nisam petljao.
Navukao sam se na kladu i svaku marku viska sam uplacivao na tikete s min ulogom od 2 marke i dobitke obicno od 50-60.

Naravno da nije postojala ni marka viska, vec bi morao da otkidam od hrane, ponekad bi jeo samo jednom dnevno u studentskoj menzi s bonom u vrijednosti od 1 marke.
Pa bi navece, kad bi glad postajala neizdrzljiva, izasao van u pokusaju da uberem neku jabuku ili krusku koja je iz komsiluka pala negdje blizu ili je visila s visoke grane
izvan ograde.

Gubio sam jer sam bio fish, za mene je 50 maraka ( od ovog trenutka cu pisati KM umjesto maraka tj konvertibilna marka ) bilo bogatstvo.

Volio sam kad bi imao par KM u dzepu da odem, mozda jos i vise od klade, na bingo koji je bio vrlo popularan u kafanama ili posebnim prostorima.
To je bio bingo 15/90 gdje bi imao na jednoj kartici 15 brojeva od 1 do 90 gdje bi pobjednik bio onaj ko bi najprije skupio 15 pogodaka.
Postojao je i peterac, kao utjesni dobitak, tj kad ispunis kao prvi 5 brojeva u jednoj od te tri vodoravne kolone koje su imale po 5 brojeva.

Cijena jedne obicne kartice je bila 0,5 km, a ove koje su bile vece premije, tipa 500 ili 1000km bi kostale 1km.
Postojali su i progresivni jackpotovi.
Ali bingo je uzimao brutalno.
Cim bi bila neka veca premija dolazili su ljudi kojima se nije igralo na sitno vec bi uzimali tipa po 50-100 kartica kad bi premija bila 1000km i prakticno uvijek bi broj kartica
pokrivao visinu premije.
Recimo za 1000km i 100km peterac gazda bi morao da proda 1100 kartica da ne bude u minusu to izvlacenje ali je uvijek bilo po barem 1500-1900.
A tek na obicnim bijelim karticama koje nisu bile garantovane, isao bi princip 50 posto fonda kao premija, 10 kao peterac, 10 u fond za jackpot i 30 posto ostaje kuci.
A igra bi trajala najvise 5-6 minuta.
Dakle ne ev minus vec super ev minus kako god okrenes.

Ja bi tu dolazio s 2-3 marke i spremnoscu da naredna 2 dana budem gladan i kupovao bi kartice od pola km, cak bi znao izaci iz prostorije kad bi islo garantovanih 1000 jer bi mi bilo zao
da 1/3 ili 1/2 rolla dam za jednu karticu.
Sanjao sam da dobijem neku obicnu bijelu od tipa 50 km premiju, mogucnost da kupim jednu plavu karticu, pa da moja od 1900 drugih bas dobije, nisam ni razmatrao.

Tako je vec i 2001a pocela da tece i vec smo dobrano zagazili u ovaj vijek.
Ucio sam mnogo jer nisam nista drugo ni mogao da radim.
Uzeo sam taktiku da ucim jedan po jedan predmet a na prvoj godini ih je bilo 7, gdje sam odlucio da prva tri dam u ljetnjem roku, druga tri u septembarskom i da prenesem Rimsko Pravo za zimu naredne godine.
Dva sam vec do kraja godine solidno presao i odlucio da tako i nastavim.
I dalje sam bio aktivan na vjezbama iz ekonomije, asistentica je vec napravila svoju grupu omiljenih medju kojima smo prednjacili ja i jos vise jedan specifican lik.
Zvao se Duško i bio je negdje iz Foče i imao je neobican imidz.
S 19 je nosio brkove, bas brkove, kao one u Harisa Dzinovica recimo.
Bio je znatno potkovaniji od mene i sasvim lijepo sam se zblizio s njim dok ga ostali nisu voljeli.

Moj ugled je sve vise i vise rastao, posve neocekivano, Dusko je se vec poceo filtrirati u neke studentske politicke sfere pokusavajuci i da mene progura ali me to zanimalo poput lanjskog snijega.

Obicno je kod mene sve u zivotu islo nekako naopako, gdje sam mislio da se necu snaci i da ce me ljudi psihicki ubijati bilo bi obrnuto, kao sto bi bilo obrnuto i u sredinama gdje sam mislio da ce biti suprotno.
Vrlo slicno je i u pogledu zarade, kad ja nisam imao nista i bilo je lako zaraditi pare onda drugi iz okoline nemaju, a onda kad je njima sve propalo, ja nesto imam.

Nije bilo nikakvih bitnijih preokreta do kraja cijele te godine.
Dosao je taj predrok iz ekonomije, profesor je bio neki idiot koji je bio egzaltiran ako bi mu neko mogao reci na kojoj se stranici nalazi pitanje koje je postavio.
Asistenkinja je obecala da ce nas nahvaliti zbog vjezbi, izvukao sam neka tri pitanja koja sam odavno znao napamet i mislio da nece biti problema ali je trema ucinila svoje i par puta sam nesto zbrljao.
Naravno da je bilo vise nego dovoljno ne za prolaz nego za solidnu ocjenu, on kaze ajde dam ti 9, asistentica uskoci da sam bio najbolji, ja kazem da se ta tri pitanja nalaze na tim i tim stranicama, on me zadivljen
pogleda i upise 10.

Mozda sam nakon dugo vremena tad osjetio neku vrstu srece, dugo bi znao gledati u index tu jednu jedinu ocjenu.
Majka je bila presretna, oceve reakcije se i ne sjecam iskreno.

Dosao je na red i drugi ispit u 6om mjesecu.

O tome iduci put, pozzz.

Stigao sam kasno u nedjelju, u torbi sam osim velike sveske nosio i odjecu i peceno pile koje je majka spakovala.
Ujutro sam otisao na fax i shvatio da sam pogrijesio ili da nisam na vrijeme dobio info, ne sjecam se, ali uglavnom predavanja su pocinjala iduci ponedjeljak a ne taj.
Razmisljao sam sta da radim i odlucio da mi je bolje da se vratim i platim 5 maraka kartu nego da tamo ostanem jos 7 dana jer cu potrositi vise na hranu.
Tako sam i ucinio.

U zivotu svakog od nas postoji mnogo emotivnih scena koje pamtimo, koje se mozda po karakteru i intenzitetu i ne izdvajaju, ali koje su na nas ostavile takav utisak
da zivimo jos 100 zivota da ih nikada ne bismo zaboravili.

Uvijek mogu da zaplacem iste sekunde kad se sjetim toga da nisam zelio da pojedem pile vec da ga vratim, da se majka ne bi previse ljutila na mene sto je bila greska sa predavanjima i sto sam
potrosio novac na put.

Jedina stvar koju joj zamjerim ( i danas s njom o tome pricam ) je sto nikada nije priznavala greske, vec uvijek imala stav galame i psihickog ubijanja ako npr prolijes casu s mlijekom dok jedes.
Ili ako prosto zapnes za tepih kad ustajes.
Uvijek si bio napet da ne smijes pogrijesiti ni u cemu, i iako znam da bi cijeli zivot umrla zbog mene ovakvi stavovi su me mnogo odredili kao licnost u buducnosti.

Vracam se kuci, ona naravno galami kako sam glup i kako se to nije desilo tom i tom vec bas meni, kako nece biti nista od mene i kako je bolje da nisam ni isao.
Sjedim i slusam dok su mi oci pune suza i iz torbe vadim pile koje nisam pojeo, dok je na njemu na mnogo mjesta pokidana folija.
Dok ovo pisem, ovaj text, kojeg od tog dogadjaja razdvaja 22 godine, opet su mi oci pune suza, kapaju niz lice.

Izlazim, uzimam bicikl i vozim se 5km do grada i idem setati na nasip, dugo, dugo, dugo, cijelu noc poput duha.

Ali i malo sretan jer cu provesti jos 6 dana tu.
Ne treba mi niko, sam sam kao sto sam uvijek bio, ono sto je u mojoj glavi mi stvara takve svjetove maste za koje ljudi moraju da posezu za najjacim drogama.
Kao da se svijet ispred mene izoblicava i krivi.
Niti sam pijan tih dana ( niti sam ijednom bio pijan ili uzeo bilo kakvu drogu u zivotu, cak ni cigaretu niti kafu za cijeli zivot ) niti lud, kao da osjecam da je na meni sva bol svijeta.

Dolazi i ta iduca nedjelja, kad sam se malo bolje upoznao s gazdom.
U toj kuci je zivio i njegov sestric koji je imao oko 40ak godina dok je gazda imao vec preko 60.
Deda je bio nevidjeni zenskaros, stalno je dovodio neke dame u poznim godinama, pa me onda zvao da mi prepricava i davi me i da ja mogu dovoditi koga god hocu itd.

Dosao je i taj ponedjeljak i prva predavanja.

Bio sam uglavnom, u prepunom amfiteatru, nekako ravnodusan.
Zblizio sam se malo s jednom grupom koja je sjedila iznad mene i koji su bili iz istog grada.
Bila je s njima i djevojka koja je imala cudno ime, zvala se Ilijana i bas smo postali dobri prijatelji.
Puno je volila sport, da igra fudbal a najvise od svega Vinsa Kartera tj nemilosrdnog zakucavaca koji je tad igrao u Toronto Raptorsima.
Uglavnom, samo jedno od njih 4 je uspjelo da upise iducu godinu.

Iz mog kraja na pravo je otislo par djevojaka i nijedan muskarac.
Iz mog razreda izvjesna Danka koja je bila onako, na momente zlobna ali je nisu voljeli kao ni mene i koja je furala stajling Marije Serifovic.
Ona me spojila s mojom srednjoskolskom ljubavi pa sam stalno zelio biti pored nje da mi bude izvor informacija, a nakon prekida je otvoreno stala na moju stranu kao jedna od rijetkih.
Zatim Mirjana, koja je isla u drugi razred i skola bas nije bila za nju ali bas je bila prijatna, kao i njena porodica koja me ugostila kad sam joj vracao neku knjigu kao da sam Spanski kralj.
I Daliborka pored koje sam sjedio i isao nazad nakon predavanja, i koju je cijeli grad pljuvao jer je sa vec sa 15 mjenjala decke kao carape i bila i s onim koji su bili stariji od nje po 25god.
Meni to nije smetalo i bas smo postali dobri prijatelji i cesto bi mi se jadala o svojim ljubavnim problemima i ohrabrivala bi me kako da pridjem nekom.

Meni nije bilo do nicega, tuga bi me izjedala cim bi ostao sam, dok je donekle bilo podnosljivo kad bi bio na predavanjima.

Dani su tako prolazili, od svih ispita saznali smo da je prvi predrok bio za ekonomiju gdje su mogli izaci oni koji bi bili aktivni na vjezbama.
Rano sam poceo da ucim, mozda i od prvog dana, za razliku od vecine studenata.
Posebno sam bio aktivan na tim vjezbama iz ekonomije.

Vecini sam u tom periodu postao drag, kao ono dobar student.
Nije sad ona fora bio sam lijep kad sam bio mlad, ali sam top izgledao i sve cesce su me pozdravljale u prolazu neke djevojke koje nisam ni zapamtio a bile su vjerovatno u poslednjim redovima.
Nije mi padalo napamet da budem ni s kim ni na bilo koji nacin, tuga, sjeta, nostalgija, sve to je u meni raslo i postajalo nesto novo.
Znao bi doci s predavanja i satima plakati bez prestanka, dok se ne bi utjesio kako ce da bude bolje i kako ce me ovo proci.

Nastavljamo ...

4-5 mjeseci prije kraja drugog polugodista, odluka je pala.
Ici cu na pravo, stedicemo gdje god, majka ce da radi isto bilo sta, i valjda ce da nekad bude nesto od mene pa cu moci da im to vratim u starosti.

Bio sam sretan zbog te odluke, vec sam zamisljao kako ce da to bude u velikom gradu ( ok, nije velik, ali je za nas velegrad ).
Nisam previse ni razmisljao o tome, kako bi kasnije moglo doci do nekih komplikacija.

Negdje taman s tom odlukom desila mi se i velika srednjoskolska ljubav koja je potrajala nekih par mjeseci.
Bio sam uzasno razocaran, povrijedjen i to me gurnulo u neku depresiju koja je bila prilicno cudna i koja je mnogo uticala na mene i odredila mi zivot.
Nekako sam najteze podnio matursku noc, za koju sam nasao odijelo ali ne i matursku plesacicu pa sam na kraju zamolio rodjaku da ide sa mnom.

Dolazi vrijeme maturskih radova, odlazaka na faks za informacije, grad je bio od mene oko 110km i trebalo je oko 2 i po sata autobusom sto je za mene bilo posebno tesko.
Jos kao beba od tri mjeseca sam u voznji u autu povratio iz cista mira i odtad nikad nije prestalo.
Nisam mogao da se odvezem ni 5km u nekom prevoznom sredstvu a da ne osjetim najgoru mucninu, hladan znoj svaki put, i na kraju povracanje.
Kao malom su mi davali tablete protiv mucnine za kamion, avion, sve, ali se nista nije mjenjalo.
Jedino sto bi mi olaksavalo situaciju, a sto sam otkrio eksperimentima bi bilo da pognem glavu dole i zmirim dok bi preko nosa navukao majicu da sprijecim da bilo kakav miris dodje do nosnica.
Ali i to ponekad ne bi pomagalo kad bi se uslo u neke ceste krivine.
Nisam otisao ni na jedno matursko putovanje niti ekskurziju.
To bi za mene bilo samo mucenje.

Intenzivno sam u tim okolnostima ucio za prijemni.
Stalo mi je bilo do dobrog rezultata jer bi od nekih 600-700 ljudi s prijemnog prvih 100 upadala na budzet i ne bi placali skolarinu od nekih 450 maraka.

A u grlu stalno neko stezanje i gorak okus.
Otisao sam na prijemni i uradio ga odlicno, instant sam znao svako pitanje.
Iznad mene je sjedila neka djevojka koja nije imala pojma i pitala me jel ista znam, kad sam je pitao sta ne zna rekla je da ne zna nista.
Pa sam joj najtisim glasom deklamovao odgovore.

Nakon nekoliko dana sam se vratio da vidim rezultate i sta je potrebno za upis, i vidio sam da sam bio 9. od tipa 700 ljudi, nesto se bodovao i uspjeh iz srednje a ostalo prijemni.
Barem sam tu imao razloga za neko zadovoljstvo ali me sve to nije previse usrecivalo vec sam se svaki minut pitao da li je moralo onako da se zavrsi.

Ostale su jos tek formalnosti oko upisa i moje studiranje je trebalo poceti.
Stanarina je bila oko 150 maraka mjesecno ali mi smo odlucili da nadjemo jos povoljnije kao i da zivim sam da bi se vise mogao posvetiti ucenju ali i da cijena bude manja.
Sve je to odmah u startu bilo na knap i svi smo znali da ce biti problema ali eto.

Ostalo je jos samo da nadjemo sobu gdje cu biti i da cekam pocetak godine, negdje u 10om mjesecu te 2000e.
Posebno za nalazenje sobe je vezan jedan od najcudnijih dogadjaja u mom zivotu, gdje volim reci da sam tad potrosio na glupost svu srecu koju sam trebao dobiti negdje kasnije u zivotu.

O tome iduci put, poz i sretno.

( spajam dva posta pa iduci put kacim sredinom iduceg mjeseca )

Majka intenzivno zove i po cijeli dan okrece telefonske brojeve da bi nasli sto bolji a sto jeftiniji smjestaj.
I kaze mi da je nasla oko 2km od faksa sobu gdje je cijena 100 maraka.
I da je rekla da cu ja doci pogledati sobu za par dana, nista precizno.

I nakon par dana odlucim da cu ici, uzmem papiric s adresom, dovezem se busom na autobusku i nisam imao pojma da mozes uzeti taxi koji ce te za male pare odvesti na destinaciju.
Tj znao sam, ali me bilo sramota da udjem i pitam za cijenu vec sam mislio da deru kao oni taxisti s parkinga pored Laste.
Plan mi je bio da se gradskim busom odvezem do centra i onda tu pitam prolaznike jel znaju gdje se nalazi ta ulica u tom dijelu grada.

Izlazim iz gradskog busa direktno pred postu, more ljudi na sve strane prolazi pored mene, odlucujem se da pridjem starijem gospodinu i pitam ga.

* izvinite, znate li gdje se nalazi ta i ta ulica ( broj je bio 13, poseban broj u mom zivotu koji me prati oduvijek ) ? *
* a sta ces ti tamo? *

Vec u sebi proklinjem sudbinu sto sam pitao penzionera kojem je do razgovora ocito.
Ali se ipak odlucujem da mu ljubazno odgovorim.

* ja sam student, pa treba da pogledam sobu na toj adresi*
* ahaaa, ti si taj, ta ulica ti je tamo i tamo, ja moram da odem kod doktora prvo i u postu pa cu ja doci kasnije *

I okrenu se i ode, ja gledam i nista mi nije jasno.

Ali ajde, odlucim da pratim uputstva i lako pronadjem ulicu, doceka me valjda komsinica od gazde i krenula da pokazuje iako se nije imalo sta pokazati, uz rijeci da ce vlasnik Dule brzo doci.
Sobicak od mozda 10ak kvadrata, sa starim krevetom s desne strane i jos starijim ormanom s lijeve, odmah uz vrata s lijeve strane neki minijaturni stolic i grijalica.

Kad ono ide vlasnik, i za apsolutni sok to je bio isti onaj deda kojeg sam sreo u centru.
Znaci, ja sam naletio bas da pitam lika koji je trebao da mi iznajmi sobu, bez ikakvog dogovora i icega da cu doci taj dan i gdje da bude itd.
Brutalno.

Rekao sam da uzimam sobu, naravno, platio za mjesec i vratio se kuci, i sledece sedmice su trebala da pocnu predavanja.

Sto se vise blizio dan odlaska, tuga je u meni bila sve veca.
Kao da tek sad kada moras da ides shvatis svu ljepotu svog okruzenja, naprasno ti je lijepo svako drvo, svaki cvijet...
Nisam se radovao novoj sredini, novim poznanstvima i pocetku posve novog zivota, tuga je u meni rasla poput kvasca.
A najvise zbog tog iz drugog polugodista, zasto je moralo tako da zavrsi.

Nekako u tom periodu, a posebno malo kasnije, u meni se svaki dan radjala neka, ne znam kako bi to nazvao, mozda neka blagorodna tuga, sjeta, i generalno stanje hiper hiper senzibilnosti.
Mogao sam da placem na sve, na svaku sitnicu, na zgazenu macku, na svakog prosjaka... Nesto novo se radjalo u meni, nesto sto dotad nikad nisam upoznao u toj mjeri.
Nekad, nakon svih ovih godina, kad sam najvecim dijelom izgubio taj dio sebe, cesto mi bude zao jer pomislim da je to ono najvrijednije sto sam ikada imao u zivotu.

Kao da sam vremenom postajao ovisan o svojoj tugi koja me je grlila svakog dana ali nije bila tako teska, vec kao da me tjesila i vukla u svoj zagrljaj s nekim rijecima da
je ovaj svijet takav i da treba sto prije da prodjemo pored njega.

Po sto puta sam dnevno u sobi ponavljao ovaj citat * Ako si jedan svijet izgubio, nemoj se zalostiti, jer nije nista. A ako si jedan svijet dobio, nemoj se radovati, jer nije nista.
Prolaze bolovi i slasti, prodji pored svijeta, jer nije nista. *

Ovisnost u tugi, pojam koji nikad nisam nasao na guglu, jedini put da sam ga uopste ikad cuo ili nasao negdje je bilo u onoj zatvorskoj seriji Oz, kad Avgustus kaze u prologu
da su neki ljudi ovisni o tugi.
Toliko krhak, toliko osjetljiv, da me svaka rijec ili pogled mogla pogoditi poput najtezeg biča.
Samo ti se place, place i place...

U zacetku takvog stanja duha, dosao je i dan kad sam morao da odem.
Cudno mi je da se tog dana ne sjecam, kad ga pokusam dozvati u sjecanje osjetim samo uspomenu na neki tup bol, vjerovatno je bol bila toliko velika da sam je nesvjesno potisnuo.

Krenuo sam nekim kasnijim autobusom, bio je uvijek popust s indexom kod tog prevoznika i otisnuo se u nepoznato.

Nastavak slijedi.

Eto, kao sto sam vec negdje gore spomenuo kako ce ponekad i godine da budu progutane u jednom postu, to se upravo sada i desava.
Recimo da je i ta 98a vrlo brzo zavrsila bez nekih posebnih dogadjaja a isto tako i naredna godina.

U toj 99oj sam krenuo da idem redovno u teretanu koja je bila praistorijska i bila jedna oveca soba, u sklopu prostora opstinske zgrade.
Drzao ju je lik koji je tad vec presao 50 odavno i koji je nekad davno bio puno nalozen na to ali mu je sada najvaznije bilo da uzme marku po treningu ( sto je bilo papreno ) i
ne bi ti nikad ustao i pokazao u situaciji da neku vjezbu radis neispravno.
Volio je da kraj tvog imena stavi i znak plus ( tj da si dosao na trening ) a ti tu uopste nisi bio.
U toj teretani ( koja je bila jedina u gradu ) sve je bilo u raspadu i prljavstini, i naravno prepuno improvizovanih sprava.
Bilo je na desetine postera i vlastorucno napisanih parola poput: *bolje biti dobro objesen nego nerazvijen ili kad pred mene stane slabic koji ne bilda to je kao da mis stane pred lava*.
Bila je ok ekipa unutra pa sam se zblizio dosta s njima.
Vojo, koji je bio multimilioner i imao najveci stomak koji sam ikad vidio.
Miroslav, kojeg smo zvali Mrga i koji je trenirao bas rijetko ali bio perfektno gradjen.
Velibor, koji je imao oko 27g i bio nastavnik u osnovnoj skoli.
Igor, koji je dolazio u rodni kraj a inace bio profesionalni dizac tegova u Crvenoj Zvezdi ( kasnije je otisao u Englesku nekim povodom i u pabu udario covjeka i ubio ga na mjestu i dobio
15g zatvora ).
I naravno najspecificniji lik koji se zvao Andjelko i tad imao oko 32g, super dobar lik ali kad nesto zacrta on misli da to moze i da ostvari pod svaku cijenu.
Andjelko je imao oko 80kg, s pivskim stomakom i gradjom filmskog antiheroja, ali se onda pokumio s Igorom i odlucio da i on postane profi dizac tegova.
To je uglavnom bio horor za gledati, kad bi radio cucanj dizao bi ledjima 180kg a ne nogama, padalo mu je preko glave x puta, pricao nam kako ga puno steka oko srca i da nema pojma zasto je to tako.
I tipa imao je strategiju da ne jede po tri dana pa da onda dize takve tezine.
Kasnije se otisnuo u rezisere i snimio igrani film pod imenom Predsjednik Po Svaku Cijenu ( ima isjecak na you tube ) gdje je kao glumce uzimao lokalne likove koji nisu imali pojma o glumi.
Cak je i mene pitao da glumim u filmu.
Taj projekt je realizovao i cak bio gost na solidnoj domacoj televiziji koja mu je ponudila neki novac za prava na film ali je on to odbio jer je smatrao da je ponuda uvredljiva i da je
veci i od Tarantina.

Tih nekih godinu dana koje sam proveo u teretani me dosta fizicki izmjenilo.
Uspio sam da za opkladu uradim 2000 trbusnjaka u polozaju ispruzenih nogu dok mi je neko sjedio na koljenima, tipa 2 i po sata bez pauze.

Svi smo se lozili na neke izazove i tezine, na benchu sam dizao 95kg po 7-8 ponavljanja a neki i po 120-130kg dok nas nije osvjestio lik koji je negdje otisao i rekao kako je
u drugoj teretani stavio 120kg i nije mogao ni da odvoji.
Donijeli smo vagu i konstatovali da je teg s natpisom od 35kg tezio tacno 27, a onaj od 25 je bio zapravo 17ak.

Zbog teretane sam poceo opet da dozivljavam psihicka zlostavljanja u skoli, kao to je glupo, neka sramota, svi su oni fudbaleri u lokalnom klubu i svi ce igrati u Barci jednog dana bukvalno.
Kako sam budala sto placam za tako nesto, pa se onda 10 ljudi napinje kao da pozira kad mene vidi da prolazim itd.

Pregorak ukus u ustima osjecam i sad kad se sjetim srednje skole.

Svaki razred sam zavrsio odlicnim, postao bolji i iz matematike, i kad je pocela poslednja godina srednje skole morao sam da razmislim sta cu dalje sa svojim zivotom.
To je bio pocetak 2000e.

Kao logican izbor se nametalo nesto sto nema nikakve veze s matematikom, svi su govorili da bi moji talenti najbolje dosli do izrazaja na pravu.

Medjutim, postojao je naravno problem finansiranja kad nismo imali nista.
Zelio sam to ali zavisiti od oca onakav kakav je bio, bilo je poprilicno besmisleno.
Jedino sto je islo u prilog je sto se poslednje dvije godine dosta smirio, radio redovno kao zidar kod lika koji je drzao zidarski obrt i koji je bio njegov zemljak pa su se kao ok slagali.
U tom periodu, te neke dvije i po godine nakon djedove smrti cak smo zivjeli i prilicno solidno.
Trzavica a i svega ostalog je bilo ali dosta manje, nekako najvise od onog trenutka kad sam ojacao toliko da ga mogu uhvatiti za ruku i reci da je gotovo sa sranjima prema meni i majci.

Nastavak slijedi, pozzz

Bio sam 2 i po puta na ketu.

Prvi put kad sam cuo za to prije 5 godina imao sam nekih tad 136kg i bio van forme totalno.
Uzeo sam 1500 kalorija dnevno i jelovnik je bio prilicno nemastovit, iako sam koristio vise namirnica, bademe, avokado, povrce s najmanje ugljenih hidrata, jaja, slaninu, maslinovo ulje i himalajsku so umjesto obicnih, slaninu, kobasice, cevape, junetinu i teletinu, whei protein itd.
Uglavnom sam isao na to da zadovoljim omjer 75/20/5 i mislim da sam 30 dana zaredom za dorucak jeo jaja pecena na maslinovom ulju s komadicem slanine ili kobasice itd.

Zacudo, ne samo da mi se nije ogadilo vec sam uzivao u hrani i po prvi put u zivotu nisam bio gladan.
Cak sam nekoliko puta ostao kratak za kalorije a nekoliko puta sam na silu pojeo maslaca bez icega da zadovoljim unos.

U teretanu sam otisao 20ak puta i radio iskljucivo vjezbe snage.
Pao sam za mjesec dana sa 136 na 124kg i tad sam najbolje u zivotu izgledalo i svi su se pitali sta sam uradio sa sobom.

Izgledalo je kao da sam skinuo 20kg masti a dobio 8kg misica.
Jos sam jednom to probao kad sam imao 150kg i pao za 30 dana na 137kg i manje vise je sve bilo isto.

Treci put ove godine ali mi se iz nekog razloga brzo ogadilo, tipa nakon 10ak dana.

Sad kad sam na 180kg i rekordu zivota, a trener nije strucnjak za hranu, volio bi cuti preporuke nekog strucnog, ne u smislu sta bi otprilike trebao vec sta bi tacno trebao.

Najvise bi me motivisalo ( sve mi je funkcionalno i nemam povreda, cak i noge ) da mi neko ko zna nesto sastavi za pocetak mjesecni jelovnik po danima, tj sedmicni i koliko se drzim toga i koliko je kalorija u pitanju.

Npr mjesec dana jedi, ponedjeljak dorucak to i to, rucak to i to i tako tacno svih 7 dana i radi to tipa 2 mjeseca i to je toliko i toliko kalorija itd.
Kombinuj sa 30 posto kardio i 70 posto snagu u teretani bar 5 puta sedmicno itd.

Jer me nikako ne motivira da nesto radim otprilike, kao smanji to i to itd vec sve u bobu tacno.

Ako se neko ko se stvarno kuzi u to, zeli da mi sastavi tako detaljno za pocetak za neka dva mjeseca ili mjesec ( znaci moja kilaza, ocekivani cilj dotad itd, s tacnim kalorijama i obrocima ) uzvraticu mu s jednim casom ( to je vrijednost nekih 150e recimo 

Sretno. 

Odlicno, volim detaljne pocetke.
Pratim i sretno s ciljevima.