4-5 mjeseci prije kraja drugog polugodista, odluka je pala.
Ici cu na pravo, stedicemo gdje god, majka ce da radi isto bilo sta, i valjda ce da nekad bude nesto od mene pa cu moci da im to vratim u starosti.
Bio sam sretan zbog te odluke, vec sam zamisljao kako ce da to bude u velikom gradu ( ok, nije velik, ali je za nas velegrad ).
Nisam previse ni razmisljao o tome, kako bi kasnije moglo doci do nekih komplikacija.
Negdje taman s tom odlukom desila mi se i velika srednjoskolska ljubav koja je potrajala nekih par mjeseci.
Bio sam uzasno razocaran, povrijedjen i to me gurnulo u neku depresiju koja je bila prilicno cudna i koja je mnogo uticala na mene i odredila mi zivot.
Nekako sam najteze podnio matursku noc, za koju sam nasao odijelo ali ne i matursku plesacicu pa sam na kraju zamolio rodjaku da ide sa mnom.
Dolazi vrijeme maturskih radova, odlazaka na faks za informacije, grad je bio od mene oko 110km i trebalo je oko 2 i po sata autobusom sto je za mene bilo posebno tesko.
Jos kao beba od tri mjeseca sam u voznji u autu povratio iz cista mira i odtad nikad nije prestalo.
Nisam mogao da se odvezem ni 5km u nekom prevoznom sredstvu a da ne osjetim najgoru mucninu, hladan znoj svaki put, i na kraju povracanje.
Kao malom su mi davali tablete protiv mucnine za kamion, avion, sve, ali se nista nije mjenjalo.
Jedino sto bi mi olaksavalo situaciju, a sto sam otkrio eksperimentima bi bilo da pognem glavu dole i zmirim dok bi preko nosa navukao majicu da sprijecim da bilo kakav miris dodje do nosnica.
Ali i to ponekad ne bi pomagalo kad bi se uslo u neke ceste krivine.
Nisam otisao ni na jedno matursko putovanje niti ekskurziju.
To bi za mene bilo samo mucenje.
Intenzivno sam u tim okolnostima ucio za prijemni.
Stalo mi je bilo do dobrog rezultata jer bi od nekih 600-700 ljudi s prijemnog prvih 100 upadala na budzet i ne bi placali skolarinu od nekih 450 maraka.
A u grlu stalno neko stezanje i gorak okus.
Otisao sam na prijemni i uradio ga odlicno, instant sam znao svako pitanje.
Iznad mene je sjedila neka djevojka koja nije imala pojma i pitala me jel ista znam, kad sam je pitao sta ne zna rekla je da ne zna nista.
Pa sam joj najtisim glasom deklamovao odgovore.
Nakon nekoliko dana sam se vratio da vidim rezultate i sta je potrebno za upis, i vidio sam da sam bio 9. od tipa 700 ljudi, nesto se bodovao i uspjeh iz srednje a ostalo prijemni.
Barem sam tu imao razloga za neko zadovoljstvo ali me sve to nije previse usrecivalo vec sam se svaki minut pitao da li je moralo onako da se zavrsi.
Ostale su jos tek formalnosti oko upisa i moje studiranje je trebalo poceti.
Stanarina je bila oko 150 maraka mjesecno ali mi smo odlucili da nadjemo jos povoljnije kao i da zivim sam da bi se vise mogao posvetiti ucenju ali i da cijena bude manja.
Sve je to odmah u startu bilo na knap i svi smo znali da ce biti problema ali eto.
Ostalo je jos samo da nadjemo sobu gdje cu biti i da cekam pocetak godine, negdje u 10om mjesecu te 2000e.
Posebno za nalazenje sobe je vezan jedan od najcudnijih dogadjaja u mom zivotu, gdje volim reci da sam tad potrosio na glupost svu srecu koju sam trebao dobiti negdje kasnije u zivotu.
O tome iduci put, poz i sretno.
( spajam dva posta pa iduci put kacim sredinom iduceg mjeseca )
Majka intenzivno zove i po cijeli dan okrece telefonske brojeve da bi nasli sto bolji a sto jeftiniji smjestaj.
I kaze mi da je nasla oko 2km od faksa sobu gdje je cijena 100 maraka.
I da je rekla da cu ja doci pogledati sobu za par dana, nista precizno.
I nakon par dana odlucim da cu ici, uzmem papiric s adresom, dovezem se busom na autobusku i nisam imao pojma da mozes uzeti taxi koji ce te za male pare odvesti na destinaciju.
Tj znao sam, ali me bilo sramota da udjem i pitam za cijenu vec sam mislio da deru kao oni taxisti s parkinga pored Laste.
Plan mi je bio da se gradskim busom odvezem do centra i onda tu pitam prolaznike jel znaju gdje se nalazi ta ulica u tom dijelu grada.
Izlazim iz gradskog busa direktno pred postu, more ljudi na sve strane prolazi pored mene, odlucujem se da pridjem starijem gospodinu i pitam ga.
* izvinite, znate li gdje se nalazi ta i ta ulica ( broj je bio 13, poseban broj u mom zivotu koji me prati oduvijek ) ? *
* a sta ces ti tamo? *
Vec u sebi proklinjem sudbinu sto sam pitao penzionera kojem je do razgovora ocito.
Ali se ipak odlucujem da mu ljubazno odgovorim.
* ja sam student, pa treba da pogledam sobu na toj adresi*
* ahaaa, ti si taj, ta ulica ti je tamo i tamo, ja moram da odem kod doktora prvo i u postu pa cu ja doci kasnije *
I okrenu se i ode, ja gledam i nista mi nije jasno.
Ali ajde, odlucim da pratim uputstva i lako pronadjem ulicu, doceka me valjda komsinica od gazde i krenula da pokazuje iako se nije imalo sta pokazati, uz rijeci da ce vlasnik Dule brzo doci.
Sobicak od mozda 10ak kvadrata, sa starim krevetom s desne strane i jos starijim ormanom s lijeve, odmah uz vrata s lijeve strane neki minijaturni stolic i grijalica.
Kad ono ide vlasnik, i za apsolutni sok to je bio isti onaj deda kojeg sam sreo u centru.
Znaci, ja sam naletio bas da pitam lika koji je trebao da mi iznajmi sobu, bez ikakvog dogovora i icega da cu doci taj dan i gdje da bude itd.
Brutalno.
Rekao sam da uzimam sobu, naravno, platio za mjesec i vratio se kuci, i sledece sedmice su trebala da pocnu predavanja.
Sto se vise blizio dan odlaska, tuga je u meni bila sve veca.
Kao da tek sad kada moras da ides shvatis svu ljepotu svog okruzenja, naprasno ti je lijepo svako drvo, svaki cvijet...
Nisam se radovao novoj sredini, novim poznanstvima i pocetku posve novog zivota, tuga je u meni rasla poput kvasca.
A najvise zbog tog iz drugog polugodista, zasto je moralo tako da zavrsi.
Nekako u tom periodu, a posebno malo kasnije, u meni se svaki dan radjala neka, ne znam kako bi to nazvao, mozda neka blagorodna tuga, sjeta, i generalno stanje hiper hiper senzibilnosti.
Mogao sam da placem na sve, na svaku sitnicu, na zgazenu macku, na svakog prosjaka... Nesto novo se radjalo u meni, nesto sto dotad nikad nisam upoznao u toj mjeri.
Nekad, nakon svih ovih godina, kad sam najvecim dijelom izgubio taj dio sebe, cesto mi bude zao jer pomislim da je to ono najvrijednije sto sam ikada imao u zivotu.
Kao da sam vremenom postajao ovisan o svojoj tugi koja me je grlila svakog dana ali nije bila tako teska, vec kao da me tjesila i vukla u svoj zagrljaj s nekim rijecima da
je ovaj svijet takav i da treba sto prije da prodjemo pored njega.
Po sto puta sam dnevno u sobi ponavljao ovaj citat * Ako si jedan svijet izgubio, nemoj se zalostiti, jer nije nista. A ako si jedan svijet dobio, nemoj se radovati, jer nije nista.
Prolaze bolovi i slasti, prodji pored svijeta, jer nije nista. *
Ovisnost u tugi, pojam koji nikad nisam nasao na guglu, jedini put da sam ga uopste ikad cuo ili nasao negdje je bilo u onoj zatvorskoj seriji Oz, kad Avgustus kaze u prologu
da su neki ljudi ovisni o tugi.
Toliko krhak, toliko osjetljiv, da me svaka rijec ili pogled mogla pogoditi poput najtezeg biča.
Samo ti se place, place i place...
U zacetku takvog stanja duha, dosao je i dan kad sam morao da odem.
Cudno mi je da se tog dana ne sjecam, kad ga pokusam dozvati u sjecanje osjetim samo uspomenu na neki tup bol, vjerovatno je bol bila toliko velika da sam je nesvjesno potisnuo.
Krenuo sam nekim kasnijim autobusom, bio je uvijek popust s indexom kod tog prevoznika i otisnuo se u nepoznato.
Nastavak slijedi.
Zadnji popravljao Uskebasi (27-08-2022 01:16:41)
H2N10EZL
Kucajte ovaj kod u kupovini H2n proizvoda i imate 10 posto popust.
I jos vam ja vratim 12 posto od kupovine, dakle 22 posto total popust.