Stali smo kod mog raspusta nakon 6og razreda u ljeto 93e.
Mozda i najboljeg u mom zivotu, s obzirom na kolicinu dogadjaja koje sam prosao.
Pocelo je sa smjenom vojske u tajkunovom hotelu, doslo je nekoliko novih ljudi, srednjih godina, izuzetno kulturnih i pristojnih.
Sjecam se da su tajkunova zena i moja majka konstatovali kako je to super i kako su ovi normalni i da se vise nece tu kockati niti ce igrati poklapu s nama.
Desilo se potpuno suprotno, ovi su vrlo brzo poceli da se ubijaju od kocke i ispostavilo se da su brutalno ludi za svim vrstama kocke. 
Nekako s tim su pocele da se poklapaju i sve cesce price u Lasti, izmedju Roma, kako su budale sto po cijeli dan cekaju slepere ispod trgovine da bi istovarali vrece,
pa da onda cijelu zaradu ostavljaju na namjestenim aparatima, vec da bi trebali da pocnu da igraju poker medjusobno pa ako neko odnese bar ce pare da ostanu tu,
a ne u dzepovima pohlepnog gazde.
Uglavnom, do startnog ozbiljnijeg bankrola sam dosao tako sto me neki Rom pocastio jer su mu moje karte donijele srecu ( da, onaj moj spil karata ).
Ja sam bio sretan sto su htjeli da igraju s mojim kartama jer bi tako imao ekskluzivno pravo da gledam igru.
Nesto od tog novca mi je ostalo u dzepu i on mi je posluzio kao roll da pocnem igrati poker s Romima koji su bili mozda moji vrsnjaci ili nesto malo stariji od mene.
Bio je to pravi micro stakes gdje su se vodile mnoge borbe, sjetim se uvijek jednog plavusana koji bi blefao pa onda kad bi vidio da ti placas, naglo povukao novac iz pota pod izgovorom kako se prevario.
Neko s jakim karakterom ne bi to trpio ali sam znao da imam edge s mojim spilom jer bi i 4 handed u svakoj sekundi znao i koje boje imaju u rukama a kamoli karte.
Bilo je svega.
Od tog da neki gledalac ( koji je bio naravno u dosluhu s nekim od igraca, prosto zgrabi pare iz nekog veceg pota i pobjegne s njima ) pa do mnogo jednostavnijih i neposrednijih nacina otimanja.
Ta cuvena desetka tref koja je bilo jasno rasparana na sredini je dobro dolazila kao neki psiholoski efekt, u smislu evo ovu kartu znamo svi, svi smo jednaki, ostale karte jesu stare ali nisu bas nicim obiljezene
( sto je i bila istina ).
Pogadjate, pocelo se desavati to da se moj bankroll poceo penjati do te mjere da bi mi nekad potrajao i nekoliko dana.
Tj. ne bi ga uvijek uspjevao tako brzo potrositi na aparatima.
I u skoli sam zahvaljuci tom novcu poceo da kupujem utjecaj, u smislu da bi u obliznjem fast foodu gdje su se prodavali sendvici sa salamom i staklene bocice coca cole, castio nasilnike iz visih razreda.
Zauzvrat oni bi me stitili od onih koji su me kamenovali a i samo prisustvo u tom fast foodu je odavalo i na neki nacin te priznavalo kao da si u nekoj visoj klasi.
Najvise zbog te cinjenice, maltretiranja su se prorjedjivala i poceo sam lakse da disem.
Bio si privilegovan i ako bi na skolskom hodniku za vrijeme odmora kupio sendvic od penzionisane nastavnice Rade, koji je bio skup ali toliko dobar,
nestvarno dobar, i nakon skoro 30 godina mi je taj okus negdje u ustima i mislim da bi sad dok ovo pisem bez razmisljanja izvukao 200 eura da se taj sendvic nacrta ispred mene.
S novcem od microstakesa poceli su i sessioni s vojnicima, tu nije bilo mog spila ali sam svejedno igrao.
Kad sve ovo opisujem zelim da bude istina, u smislu da ne opisujem sebe kao nekog wunderkinda koji je sa 12 godina rasturao sve po redu, imao IQ kao u Ajnstajna, jer to prosto ne bi bila istina.
Bio sam tek dijete, neartikulisano dijete koje je pratilo emocije i ono sto je lijepo, tj sto je njemu lijepo, s odsustvom bilo kakve svijesti o bankroll managmentu i ostalom.
Kad kazem ostalom mislim na to da nisam imao nikakve moralne dvojbe, moralne sankcije prema sebi isl. u smislu da igras s obiljezenim spilom, tj onim kojeg ti znas iako nije obiljezen.
Niti mi je bilo zao mladih Roma kojima sam nosio novac, niti sam osjecao griznju savjesti zbog *skolske trgovine* itd.
To je sve bilo zbrkano i praceno samo nekim najosnovnijim osjecanjima poput toga kad prepoznati opasnost, kad odstupiti itd.
To se nastavilo i mnogo kasnije, samo se jace uoblicilo u taj neki primitivni i najstariji instinkt samoodrzanja, nagon za prezivljavanjem u surovim uslovima u kojima si se zadesio.
Cak bi rekao i ne svojom krivicom, cak i u najmanjem dijelu, jer na dijete od 12 godina moras da pazis, na mene nije imao ko da pazi zbog okolnosti.
Zato ni u jednom postu se necu predstaviti ni ovako kako sam gore rekao, tj kao mali genije ali ni kao posteni, supermoralni lik, onako kako voli vecina ljudi.
Ja cu prosto da, za sopstveno zadovoljstvo, opisem stvari onakvima kakve jesu bile i dogadjaje koji su me u najvecoj mjeri oblikovali.
Eto, rekao sam da cu u cijelu pricu ubacivati i moja razmisljanja i stavove, i iz perspektive proslosti i iz danasnje perpesktive, pa to i radim. 
Ne sjecam se detalja prvih sessiona s vojnicima.
Sjecam se da sam na nekom trecem igrao HU s jednim od njih i odnio mu 10DeM sto je tad bilo pravo bogatstvo ( jednako mjesecno zakupu stana ).
Sjecam se i da sam izvukao sebi boju s dna spila, koristeci vjestinu stotina sati vjezbanja sam sa sobom.
Kao i da mu je jednom prosla najstarija fora s hladnim spilom dok je izasao vani.
Tj. vratio sam presjecene karte na isto mjesto i bio dovoljno pametan da ne namjestim bas full na poker vec je bilo dva para keceva na tri sedmice za solidan pot ali nikako prevelik.
Sjecam se i da mi nije dao da idem kuci ( nisam isao bas s roditeljima, mnogo puta sam znao tih 2 kilometra pjesice koliko je iznosila udaljenost od hotela do stana da predjem sam, nakon sto bi oni vec otisli ).
Nije mogao da dodje sebi sto gubi i na kraju me ipak pustio.
Iako sam bio nedefinisano dijete, osjecaj te noci, dok sam isao nazad, bio je viseslojan.
Nekako je sve vise preovladao osjecaj moci, u smislu igras karte i pobjedjujes, igras s ljudima starijim 35 godina od tebe i odnio si toliko novca.
Mozda je bas u tom periodu osjecaj vaznosti pobjede u kartama bio najvazniji za mene, tj da je to ostalo prisutno do danas.
Nikad mi nije bilo tesko drugima o sebi reci da sam gubitnik na nekim drugim poljima u zivotu, iako je to mnogo vaznije od pokera, i meni je vaznije.
Osjecaj poraza u zivotnim stvarima me je uvijek na neki cudan nacin punio samosazaljenjem i depresijom, a ja depresiju cak nikad ( pa ni sad ) nisam gledao kao nesto nuzno lose.
Mozda sam citao previse o tim stvarima od Froma koji kaze kako je svijet okrenut naglavacke i da takve osobe pokazuju barem neke emocije u bici za vlastito JA,
dok su ostali toliko atrofirani da im to odavno nije vazno.
Nije me nikad bila sramota priznati da u necemu nisam uspio, nikad nisam cak ni trazio opravdanja zasto nisam uspio.
Neuspjeh u nekim zivotnim stvarima ( a bice ih ) nije nesto sto sam ikada krio, a naprije nisam krio od sebe samog.
S druge strane, neuspjeh u pokeru i uopste kockanju, sam uvijek dozivljavao kao veliki udarac na ego.
POsve sam svjestan da to nije normalno, a vezano je za traume iz djetinjstva svakako.
Djetinjstva u kojem je bilo posve normalno da nemas nista, niti najosnovnije uslove pa se to i nije smatralo kao neki neuspjeh vec puno vise kao *prirodno*.
Moguce je da je to i razlog zasto nikad nisam zelio da se okusam u high stakesu, a da sam tamo mogao da dodjem vjerovatno sam i mogao, jednostavno bio bi previse puta porazen.
A previse puta porazen, ne bi mogao da podnesem.
Jer sam u djetinjstvu igrao neke igre ( o tome ce se kasnije pisati ) u kojima nisam smio da budem porazen.
Ne zbog sebe vec zbog drugih.
A valjda covjek mora da ima neku ravnotezu u pobjedama i porazima, pa porazi izbiju negdje drugdje i ti ih umotane u ko zna koju masku dozivis kao normalne.
Da te neko izda, da te neko ostavi, da nemas zivot kakav si oduvijek zelio itd. pocnes dozivljavati kao karmu ili sudbinu ili kao nesto sto jednostavno tako mora da bude.
20BB/100 sve ove godine je produkt mene, imao sam mnogo ucenika i niko nikad nije prisao ni blizu toga.
Smatram da je to produkt instinkta, sredine, vjestine prezivljavanja, sposobnosti ( ili kako god to nazvali ) da prekrsis sve u sta vjerujes da bi opstali ljudi oko tebe ( ne toliko ti vec oni ).
Do te mjere da se pokusas cak i duhovno povezati s protivnicima kojima ne vidis niti oci.
Jedan pristup samoj igri koji se ne moze nauciti, pa cak ni prenijeti doslovno.
Mozda jednostavno neke stvari mora da prodjes.
A mi smo jos na samim pocecima, mozda neko ko jednog dana sve pazljivo procita od pocetka do kraja i shvati sve ono sto sam zelio reci, sve ono sto pise izmedju redova.
A dotad, idemo svi da zaradimo neke pare.
Pozdrav i do iduceg sastanka sretno.
