Jos smo u 92oj, mozda i najgoroj godini koju sam zapamtio.
Jos uvijek smo u prastaroj kuci, koja je bila ogromna, s podom od dasaka koji je na mnogo mjesta istrunuo a izmedju tih dasaka i samog betona je bilo dosta lufta i to je bio pravi raj za miseve i pacove.
Ta kuca je bila gradjena, koliko se sjecam da je neko pricao, odmah nakon WWI i pripadala je porodici koja je tada bila superdobrostojeca ali cija zvijezda je odavno pocela da blijedi i ciji su poslednji predstavnici bila dvojica sinova u 40im godinama koji su uspjeli da veliko porodicno nasledstvo, koje je ok stajalo samo generaciju prije, dovedu do prosjackog stapa.
Slobodan, koji nam je iznajmio kucu, tj dvije sobe iz te kuce, bio je autolakirer kojem je islo solidno i koji je imao radnju u garazi ispod kuce ali je, iako veoma dobar covjek, bio hronicni alkoholicar, dok je kocka bila daleko manji problem.
Mi nismo imali izbora, 100DEM je bila cijela nasa ustedjevina ( da, samo 100DEM, tada se zivjelo od plate od plate, zapravo je i danas za vecinu ljudi tako ) a Slobodan se ponijeo kao covjek te nam je dao besplatno te dvije trosne sobe, s dva jos trosnija kreveta, na raspolaganje.
Da nije bilo tog vjerovatno bi bili na ulici.
Lijepo je kad te se neko nakon toliko godina sjeti po dobrom, na kraju krajeva iza nas ostaju samo nasa djela.
On, kao i njegov brat Sveto odavno nisu medju zivima i hvala im puno i pokoj im dusi.
Sveto je zivio kucu do nas i to je bilo poslednje sto mu je ostalo, vec odavno je prodavao iz kuce apsolutno sve sto se moglo prodati.
Volio je isto puno da pije i bas sve vrste kocke, od poker aparata, do poklape preko rucnog pokera.
Ali u svakoj igri je bio mega donk. Jedan od onih koji sve sto mogu uraditi naopako to i urade.
U susjedne dvije sobe je zivio stari bracni par koji su takodje bili izbjeglice a onda se negdju u 92oj u poslednje dvije preostale dvije sobe doseljavaju Moris i Mirzeta.
Moris je bio mladic od 25 godina koji, isto tako, nije imao nikakvu zivotnu perspektivu i zivio je od toga sto bi ukrao poneki bicikl u tom gradicu kojeg bi ubrzo prodao, dok je Mirzeta bila 17godisnjakinja koja je zbog zlostavljanja pobjegla od kuce.
Kako su se oni spojili nemam pojma.
Vrlo brzo smo se vezali za njih, iako im mozda biografije i nisu pohvalne, bili su jako dobri.
Sve sto smo imali, djelili smo, tj mi nismo imali nista u pocetku, zajedno smo doruckovali, rucali i vecerali.
Ok, nije bas islo tako, bilo je mnogo preskoka, mnogo puta sam morao da zaspim gladan, bilo je situacija kad nisam jeo nista i po puna dva dana, osim onoga sto bi nasao pored rijeke, tj nekog voca u vidu divljih krusaka, zrezrelija, jabuka i ostalog.
Svi mi bi tad zeljno cekali Morisa da nam nesto donese, jer bi pomoc koju smo dobijali iz Crvenog Krsta veoma brzo trosili, vreca brasna, par litara ulja i Unproforske konzerve.
Kad bi ostalo samo brasno i ulje jeli bismo ustipke po cijeli dan jer se jedino to moglo i napraviti.
Mislim da posle toga vise nikad u zivotu nisam pojeo ijedan ustipak,i danas mi se zeludac okrene kad cujem tu rijec.
Otac nije nikad bio previse snalazljiv i iako je zelio da radi bilo sta, a bio je odlican zidar, i cak je isao od kuce do kuce da se nudi za bilo kakav posao, u takvoj krizi jednostavno nikom nije trebao.
Mnogo puta ksnije smo majka i ja isli tamo, probavali da nadjemo njih dvoje svih ovih godina, da ih barem ugostimo sada kad su se neke stvari promjenile ali nikad vise nista nismo culi o njih dvoje, gubi im se svaki trag.
Kako ovo pisem, sve vise se mozda stice utisak da previse paznje posvecujem sporednim likovima koji nisu toliko bitni za ovu pricu ali meni jesu, i vec sam rekao da je ovo za moje zadovoljstvo i da zelim da ostane zapisano o nekim likovima i dogadjajima koji su meni puno znacili, a ako je nekom dosadno da to cita moze svakako da preskoci.
Posto sam promasio 6i razred iz poznatih razloga ( pise u prvom postu ) bilo je i previse slobodnog vremena koje smo najcesce kratili uz igranje karata uz svijecu ( struje nije bilo a i do svijeca je bilo veoma tesko doci pa smo imali strategiju da od voska vec izgorjele svijece pravimo nove koje su naravno uzasno brzo gorjele ).
Poceo sam da se vracam i svom najdrazem hobiju, citanju i skupljanju stripova, kuci mi je ostalo oko 200 stripova i citao sam ih od osme godine i oni su mi bili najveca sreca i radost.
Najdrazi kao djetetu Zagor, Tex, Blek Stena, Mark, Mister No a kasnije Alan Ford i Dilan Dog posebno.
Od pisanih samo jedan, a i danas imam kolekciju od oko 100 komada i volio bi da nadjem i ostale, plavi ninja stripovi.
Uspio sam od niceg da mjenjanjem napravim 40ak stripova u novoj sredini i onda se desilo da kad nismo bili tu da je neko usao ( vrata se nisu mogla zakljucati ) i ukrao ih, pa sam po treci put morao da krenem od nule.
Zivo se sjecam koliko me taj trenutak pogodio, jednako onome kad smo morali da idemo a ja sam zelio da ponesem mojih 200 stripova a nismo imali vremena niti mogli da ponesemo ni cetkicu za zube, nismo imali ni automobil.
I dok ovo pisem bas me prozimaju neki podjeljeni osjecaji, zapravo tek sad vidim koliko se prisjecam nekih stvari koje nisam zaboravio ali sam ih potisnuo duboko u sebe.
Jer su neka sjecanja previse bolna i covjek iako bi zelio da ih zaboravi ostanu zauvijek duboko u nama.
Uglavnom, kad je otac nasao zaposlenje kod gorespomenutog tajkuna barem smo imali sta da jedemo i dani su mi bili nekako ispunjeniji jer sam se poceo druziti s djecom tamo ali se nikako nisam uklapao u novu sredinu.
Da budem posve iskren nisam se previse uklapao ni u staru sredinu i to se nekako nastavilo cijeli moj zivot.
I dalje smo zivjeli u staroj kuci, tajkun koji se zvao Mile je bio veoma ambiciozan covjek sa svojih tad mozda 37 godina i usred rata kojim je ta sredina bila okruzena gradio je taj buduci kompleks koji je procjenjen na dva miliona DEM i koji je bio daleko od kraja, nije jos bio ni pokriven.
Nije bio los covjek, kao ni njegova supruga ali je imao uzasnu manu, bio je previse zivcan i u naletima bijesa su bukvalni svi od njega bjezali u misju rupu iako nikog nikada nije udario.
Uglavnom, dobro smo se zblizili s njima, bili bi tu od jutra do mraka, skupili su i neku odjecu za mene pa se planirao iduce godine i moj polazak u skolu.
Mile je bio vrlo sposoban tip, prodaj auto pa kupi drugo pa ga zamjeni uz doplatu, pa kupi trece i zaradi nesto, imao je i nesto benzina koje su, ko zna kako, donosili neki njegovi poslovni partneri, pa je zaradjivao i od toga.
Sto god bi zaradio odmah je investirao u tu zgradu.
Zapravo je moj otac bio jedini koji je u to vrijeme radio na toj zgradi.
Desavalo bi se vrlo cesto da i kod njih po par dana jedemo samo krompir dok on ne bi nesto zaradio na nekom poslu ili radio neke trampe.
Uglavnom, moji su se zblizili toliko s njima da cak i kad je krajem te 92e nas kraj postao slobodan za vratiti se, oni su odlucili da tamo ostanemo neko vrijeme.
Nasa kuca je ( kao i sve ostale ) bila spaljena do temelja, ko bi se vratio nije bila nista, postojala je radna obaveza itd.
Mislili su kako nam je trenutno tamo bolje.
Osnov takvim razmisljanjima je bilo i to sto nam je Mile obecao naci bolji smjestaj i mene otpremiti u skolu a i za oca je posla valjda tu bilo godinama i obecao mu je i bolje uslove.
Ja sam tada jos pomalo kockao poklapu i onda se vece promjene desavaju u zadnjem kvartalu 93e.
Krenuo sam u sesti razred, posve nova sredina i bilo je uzasno.
Sve do kraja.
Vrlo rano sam imao prilike da naucim da ne postoje ni cetnici ni ustase ni balije, vec samo ljudi, te da tako u najranijem djetinjstvu postanem atrofiran od bilo kakve vrste nacionalizma.
Nisam bio prihvacen ni u svom razredu, ni u skoli, jer sam za njih bio izbjeglica.
Kao zasto sam bjezao, trebao sam ostati da se borim, a ja sam imao 11-12 godina.
Svakodnevna kamenovanja, podmetanja, zlostavljanja su postali uobicajena rutina.
Posebno im je bila omiljena fora da neko pridje da me pozdravi i pruzi ruku a drugi klekne iza ledja pa me prvi gurne.
Iako sam u pocetku poceo da nastavjam s peticama tamo gdje sam stao, skola mi se sve vise i vise gadila i smisljao sam raznorazne izgovore i bolesti samo da ne moram da idem.
Osim tog do skole je bilo oko 4km i isao bi svaki dan pjeske.
Kasniji dogadjaji su me samo utvrdjivali u toj namjeri.
Dobili smo smjestaj!
Gazda je uspio da izdejstvuje vrlo pristojan smjestaj u kuci koja je bila podjeljena na dva klasicna stana a ispod tog bile neke trgovine.
Dnevni i spavaca soba, hodnik mali i kupatilo, cini mi se da se sjecam svakog dijela.
U spavacoj sobi velika karta svijeta kao tapeta, tu je i balkoncic koji gleda na rijeku. Gotovo da mozes da zabacis udicu s njega.
S druge strane drugi balkon koji iz dnevnog gleda na glavni put koji je bio vrlo prometan.
Bili smo vrlo sretni s tom promjenom i osjecali miris nekih boljih dana.
Cijena mjesecnog najma je bila 10 DEM, platili smo godisnji zakup od 120DEM.
10DEM je bilo pravo bogatstvo, ko je imao onu kovanicu od 5DEM mogao je za njih da dobije brdo domace valute koja je toliko gubila na vrijednosti da je prijetila da stigne onu poznatu Njemacku posle WWI.
Nekako s nasim prelaskom u novu sredinu poklopio se i dolazak vojske u gazdinu zgradu.
On je imao gomilu prostorija od kojih su dvije velike garaze bile namjenjene za cuvanje municije, granata i ostalog.
Vjerovatno je bilo i na hiljade sanduka poslaganih do stropa.
Bilo je i nekoliko vojnika koji su bili u zasebnoj prostoriji i to cuvali.
Djeca su cesto odlazila kod njih, kao i ja, i oni su veoma cesto igrali karte.
Bila su dvojica koja su igrali poker i otac je to vidio te je jednu noc uzeo nesto novca od gazde i otisao da igra s njima.
Meni je dopustio da gledam.
Mala zadimljena prostorija, bez tepiha, s desne strane vojnicki kreveti na sprat, dva komada, s lijeve kauc a u sredini sto.
Kao da gledam u tu sliku, iako je proslo gotovo 30 godina.
Sjecam se zivo da je igra tekla jednolicno dok otac nije dobio 4 diamonda i vukao jednu kartu dok je neki sredovjecni Brko ( igrali su u trojku onaj five card draw s 32 karte ) takodje vukao jednu.
Otac je gustirao ( ono kao sto rade na GG pokeru kad okrecu river ) i vidi se crvena, jos mi je nekako ziv osjecaj radosti kad sam vidio da je diamond.
Uglavnom i Brko je dobio nesto dobro i ulozili su sve sto su imali, ne sjecam se koliko je to bilo, mozda ekvivalent neke oceve 10 dnevne zarade, je je poceo da sad dobija i neki novac za rad.
Brko je okrenuo takodje flush.
Ali u hercu.
Otac je pokusao da spasi sto se spasiti moze i aludirao na to da je u nasim krajevima jaca boja u karonu a da je ona u hercu na drugom mjestu, pa onda pik i tref ( naravno da nije bilo tako, u tom pokeru je herc boja najaca pa karon i onda kako sam naveo ).
Drugi vojnik je rekao kako je kod njih ( sto mi ima puno vise smisla kao pravilo ) pravilo da kad se sudare dvije boje da odlucuje jacina karata.
Brko je i po tom parametru bio svakako bolji jer je imao i keca i kralja a otac nije ,mislim, cak ni keca kao prvu kartu najjacu.
Bio je to vrlo ozbiljan udarac.
U iducim danima sam cesto bio tamo i gledao kako njih dvojica igraju poker, ostale igre me nisu toliko zanimale.
Nekako se s tim poklopilo da sam saznao i za postojanje poker aparata u kafani koja je bila preko puta naseg novog stana.
U trgovini stocne hrane ispod nas, kao i ovoj drugoj odmah tik do nje, gomila Roma je svakodnevno nosila vrece, nekad bi znalo doci i po dva slepera. Posle tog bi isli u tu kafanu i bili su toliko glasni da sam nekad kad bi gledao kroz otvoreni prozor morao cuti povike *Udari vecu, stisni manju, zastopaj to, zajebao si fles rojal itd *.
Tako da sam jednog dana prosao ispod prozora i vidio 4 poker aparata, 3 velika i jedan mali ( bez postolja ) posve u uglu.
Nevjerovatno me vuklo da udjem ali nisam smio niti sam imao novca.
Nekako s tim se poklopilo ( strasno bi to volio da znam kako i nakon ovoliko godina al ise ne sjecam ) da sam dosao do jednog osrednje otrcanog spila karata.
Karte su tad bile bogatstvo i nerijetko se znalo desiti da se prave od kartona pa da se po njima pisu znakovi.
Nije bilo da postoje trafike i da na svakom cosku mozes da kupis karte za pola eura.
Uglavnom, poceo sam svakodnevno svaki slobodan trenutak da vrtim karte i igram sa zamisljenim protivnicima, uvijek poker, najcesce 4 handed ali i HU.
Uvjezbavao sam i ono sto mi je otac pokazivao davno, kako napraviti *hladni spil* ( da unaprijed poslazes karte i pravis se da si ih promjesao ali si ih mjesao sam omalo na vrhu i onda kad neko presjece da vratis tu presjecenu polovinu na isto mjesto i da svako dobije unaprijed pripremljen scenario ).
Pa i kako raditi cuvenog Valtera ( da pokusavas dok jos traje igra izmedju ostalih igraca a ti si u foldu da uzmes sve odbacene karte pa da prakticno u toku igre napravis *hladni spil* ).
Naravno da se taj spil od tolikog koristenja poceo izlizavati, nijedna karta ( osim desetke tref ) nije bila jasno obiljezena necim ili vidljiva.
Ali ja sam te karte toliko puta provrtio medju prstima i odigrao sam sa sobom hiljade djeljenja da sam svaku znao ne samo koja je, vec i boje.
Na nekoj ima mikroskopska rupica, na nekoj izmet od musice jedva vidljiv u donjem lijevom cosku itd...
Da me neko budio u tri sata ujutro znao bi u milisekundi koja je koja karta.
I ne samo to, mogao sam bez problema da vrlo brzo dijelim karte za tri zamisljena protivnika i da znam sta koji tacno ima u ruci.
Cak to nisam morao ni da pamtim, na neki nacin bi mi se samo vizualizirao u glavi, ovaj ima A9987, ovaj KKK87...
Kad kazem vizualiziralo, mislim na to da bi samo ponovio jednom u sebi koja karta ide kome, ovome A, ovome Q, ovome J i onda bi nakon 15 podjeljenih karata imao sliku tog sta ko ima, kao da sam ja svaki od njih i gledam te karte s unutrasnje strane, onako kako izgledaju.
Vjerovatno neka vrsta fotografskog pamcenja, na slican nacin sam i ucio u skoli o cemu cu pricati kad za to dodje vrijeme.
Igrao sam sa sobom i jednu igru koju sam ja izmislio i bila mi je vrlo zabavna i unosila dosta radosti u moje djetinjstvo.
OPisacu je u iducem postu.
Sve to je trajalo ne predugo bas, dok nije dosao trenutak da zaigram poker uzivo i da odem u izvidnicu na poker aparate u kafanu preko puta.
Ali o svemu tome u iducem posto za 10ak dana,
Nadam se da vas nisam smorio s ovim, hvala vam na citanju i pozdrav do 10.01.2022 kad ide prvi poker update za ovu godinu.
