E ovako, htio sam pitati, ima li tko još da je ono lud za pokerom, i koji želi biti baš ono najbolji, koji ne bira stolove, koji uvijek igra s najboljim regovima?
Zanima me ovdje na forumu, ima li još ljudi koji baš vole poker, koji su još uvijek ludi za njim, koji nakon i velikog winning sessiona nisu zadovoljni ako ih je netko u ruci nadigrao,i grize ih to.
Pročitao sam skoro sve projekte s foruma, i ono što mogu reći nekako generalno, da ne vidim tu glad u ljudima više, niti glad ali niti neku veliku ljubav, nekako je Hans jedini koji baš taj poker živi. Dok je ono što ne volim čuti kod njega "kad kaže tipa na NL1000 trenutno ima dosta igrača koji su bolji od mene pa pazim koje stolove igram", više bi volio čuti "idem sad ovim top regovima malo pokazat kak se igra", to je uvijek bio moj stil.
Prvo da vam ispričam moju priču, pokeru dugujem sve. Znači, završio sam faks odavno, par godina nisam mogao naći posao, iako sam bio prilično dobar student, jednom u životu sam pao na usmenom ispitu na faksu, jednostavno nikad nisam mogao podnijeti da dođem tamo i da mi profesor vrati indeks, "da nisam dovoljno dobar", znači sve što sam radio u životu radio sam 200% i uvijek davajući sve od sebe.
To nije bilo dovoljno, barem ne za poslodavce iz mog kraja, tipa na testiranju bih riješio pismeni sa preko 90%, ali netko drugi je dobio posao, jer je bio bolji od mene na "intervjuu", koji je doslovno bio : "dobar dan, Vaše ime, recite nešto o vama". Ne znam možda nikada nisam dovoljno lijepo znao poželjeti dobar dan, ili je problem u imenu, ne znam )
Poker sam jednostavno volio oduvijek, ali igrao sam ga onako ponekad, kada se je pružila prilika, većinom uživo. Online poker sam krenuo igrati svaki dan, zadnjih godinu i pol dana. Krenuo sam s NL10,20,50,100. I sve sam limite lagano bitao. I stvorio sam dobar roll, uštedio dosta novaca, i kupio si sve stvari koje nikada prije nisam mogao imati. Iako danas zarađujem oko 4k eura mjesečno, prema pokeru osjećam isti onaj osjećaj kao na početku, samo još veći osjećaj zahvalnosti.
Sjećam se vremena, kad si nisam mogao priuštiti da sa djevojkom odem par dana na more, nikada neću zaboraviti dan kad sam dobio na kladionici 2000 kn, djevojka i ja drhtimo ispred TV, ostao nam je zadnji par Hrv-Srbija košarka U16, Hrvatska gubi 2 razlike 2 sekunde do kraja, ima 2 bacanja, nama treba čista pobjeda Hrvatske, prvo pogodi, drugo fula, Delaš uhvati skok i napravi tip in za pobjedu. Nikada nisam bio sretniji u životu taj dan. Zbog pokera se tako osjećam svaki dan.
Ali, stvar je kod mene, da baš volim tu igru, želim biti najbolji, i nikome ne bih priznao da je bolji od mene. Ako treba analizirao bi satima što mi to ne odgovara kod protivnika, što to radim krivo, i kako to popraviti.
Prije par mjeseci, dogodila mi se luda situacija. Davao sam prijatelju coaching na NL10, i zakačio se s nekim tamo fishom, vrijeđa on mene, ovo ono, i kažem ja njemu hoće igrat hedsup, kaže on meni: "oćeš NL100", rekao sam mu ako hoće NL1000 može, na to on kaže ajmo nl1000. I ništa, ne može on ući na stol, kaže on meni da će ući s drugog acc, jer na ovome ima bankroll blokadu, rekoh ja ok. Uđe on s drugog accounta, i krenemo mi igrati, kužim ja potpuno drugačija igra, drugačije odigravanje situacija, puno inteligentniji potezi. Tad sam odma shvatio da ne igra to onaj igrač koji je igrao NL10, ali jednostavno nisam mogao otići, igrali smo nekih sat i pol, lik sit outa, pa kaže on meni "jel ti ne kužiš što se događa, bumhuntali smo jedan drugog, ti radiš isto što i ja", u to vrijeme sam gubio nekih 300 dolara, s tim da sam doživio bad bitčinu na samom startu,i par glupih situacija gdje ga je posrao river. Taj lik je imao svoje igrače, koji igraju totalno loše i krenu provocirati, te onda on ulazi na taj acc. te igra hedsup s njima. Skužio sam ja što se događa, ali jednostavno nisam mogao otići.
Ono što vidim na forumu je da ima uspješnih igrača, ali me zanima njihovo mišljenje, da li još uvijek "grizu u pokeru", da li još uvijek baš vole poker, da li još uvijek ima onih koji žele biti najbolji?