Mogućnosti traženja (Strana 9 od 14)

Nekako je tako i zavrsila ta 2000a.
Od kockanja su se u tom periodu kod nas pojavile sportske kladionice i bagzi aparati, tj popularne vockice koje su uzimale brutalno i s kojima se nisam petljao.
Navukao sam se na kladu i svaku marku viska sam uplacivao na tikete s min ulogom od 2 marke i dobitke obicno od 50-60.

Naravno da nije postojala ni marka viska, vec bi morao da otkidam od hrane, ponekad bi jeo samo jednom dnevno u studentskoj menzi s bonom u vrijednosti od 1 marke.
Pa bi navece, kad bi glad postajala neizdrzljiva, izasao van u pokusaju da uberem neku jabuku ili krusku koja je iz komsiluka pala negdje blizu ili je visila s visoke grane
izvan ograde.

Gubio sam jer sam bio fish, za mene je 50 maraka ( od ovog trenutka cu pisati KM umjesto maraka tj konvertibilna marka ) bilo bogatstvo.

Volio sam kad bi imao par KM u dzepu da odem, mozda jos i vise od klade, na bingo koji je bio vrlo popularan u kafanama ili posebnim prostorima.
To je bio bingo 15/90 gdje bi imao na jednoj kartici 15 brojeva od 1 do 90 gdje bi pobjednik bio onaj ko bi najprije skupio 15 pogodaka.
Postojao je i peterac, kao utjesni dobitak, tj kad ispunis kao prvi 5 brojeva u jednoj od te tri vodoravne kolone koje su imale po 5 brojeva.

Cijena jedne obicne kartice je bila 0,5 km, a ove koje su bile vece premije, tipa 500 ili 1000km bi kostale 1km.
Postojali su i progresivni jackpotovi.
Ali bingo je uzimao brutalno.
Cim bi bila neka veca premija dolazili su ljudi kojima se nije igralo na sitno vec bi uzimali tipa po 50-100 kartica kad bi premija bila 1000km i prakticno uvijek bi broj kartica
pokrivao visinu premije.
Recimo za 1000km i 100km peterac gazda bi morao da proda 1100 kartica da ne bude u minusu to izvlacenje ali je uvijek bilo po barem 1500-1900.
A tek na obicnim bijelim karticama koje nisu bile garantovane, isao bi princip 50 posto fonda kao premija, 10 kao peterac, 10 u fond za jackpot i 30 posto ostaje kuci.
A igra bi trajala najvise 5-6 minuta.
Dakle ne ev minus vec super ev minus kako god okrenes.

Ja bi tu dolazio s 2-3 marke i spremnoscu da naredna 2 dana budem gladan i kupovao bi kartice od pola km, cak bi znao izaci iz prostorije kad bi islo garantovanih 1000 jer bi mi bilo zao
da 1/3 ili 1/2 rolla dam za jednu karticu.
Sanjao sam da dobijem neku obicnu bijelu od tipa 50 km premiju, mogucnost da kupim jednu plavu karticu, pa da moja od 1900 drugih bas dobije, nisam ni razmatrao.

Tako je vec i 2001a pocela da tece i vec smo dobrano zagazili u ovaj vijek.
Ucio sam mnogo jer nisam nista drugo ni mogao da radim.
Uzeo sam taktiku da ucim jedan po jedan predmet a na prvoj godini ih je bilo 7, gdje sam odlucio da prva tri dam u ljetnjem roku, druga tri u septembarskom i da prenesem Rimsko Pravo za zimu naredne godine.
Dva sam vec do kraja godine solidno presao i odlucio da tako i nastavim.
I dalje sam bio aktivan na vjezbama iz ekonomije, asistentica je vec napravila svoju grupu omiljenih medju kojima smo prednjacili ja i jos vise jedan specifican lik.
Zvao se Duško i bio je negdje iz Foče i imao je neobican imidz.
S 19 je nosio brkove, bas brkove, kao one u Harisa Dzinovica recimo.
Bio je znatno potkovaniji od mene i sasvim lijepo sam se zblizio s njim dok ga ostali nisu voljeli.

Moj ugled je sve vise i vise rastao, posve neocekivano, Dusko je se vec poceo filtrirati u neke studentske politicke sfere pokusavajuci i da mene progura ali me to zanimalo poput lanjskog snijega.

Obicno je kod mene sve u zivotu islo nekako naopako, gdje sam mislio da se necu snaci i da ce me ljudi psihicki ubijati bilo bi obrnuto, kao sto bi bilo obrnuto i u sredinama gdje sam mislio da ce biti suprotno.
Vrlo slicno je i u pogledu zarade, kad ja nisam imao nista i bilo je lako zaraditi pare onda drugi iz okoline nemaju, a onda kad je njima sve propalo, ja nesto imam.

Nije bilo nikakvih bitnijih preokreta do kraja cijele te godine.
Dosao je taj predrok iz ekonomije, profesor je bio neki idiot koji je bio egzaltiran ako bi mu neko mogao reci na kojoj se stranici nalazi pitanje koje je postavio.
Asistenkinja je obecala da ce nas nahvaliti zbog vjezbi, izvukao sam neka tri pitanja koja sam odavno znao napamet i mislio da nece biti problema ali je trema ucinila svoje i par puta sam nesto zbrljao.
Naravno da je bilo vise nego dovoljno ne za prolaz nego za solidnu ocjenu, on kaze ajde dam ti 9, asistentica uskoci da sam bio najbolji, ja kazem da se ta tri pitanja nalaze na tim i tim stranicama, on me zadivljen
pogleda i upise 10.

Mozda sam nakon dugo vremena tad osjetio neku vrstu srece, dugo bi znao gledati u index tu jednu jedinu ocjenu.
Majka je bila presretna, oceve reakcije se i ne sjecam iskreno.

Dosao je na red i drugi ispit u 6om mjesecu.

O tome iduci put, pozzz.

Stigao sam kasno u nedjelju, u torbi sam osim velike sveske nosio i odjecu i peceno pile koje je majka spakovala.
Ujutro sam otisao na fax i shvatio da sam pogrijesio ili da nisam na vrijeme dobio info, ne sjecam se, ali uglavnom predavanja su pocinjala iduci ponedjeljak a ne taj.
Razmisljao sam sta da radim i odlucio da mi je bolje da se vratim i platim 5 maraka kartu nego da tamo ostanem jos 7 dana jer cu potrositi vise na hranu.
Tako sam i ucinio.

U zivotu svakog od nas postoji mnogo emotivnih scena koje pamtimo, koje se mozda po karakteru i intenzitetu i ne izdvajaju, ali koje su na nas ostavile takav utisak
da zivimo jos 100 zivota da ih nikada ne bismo zaboravili.

Uvijek mogu da zaplacem iste sekunde kad se sjetim toga da nisam zelio da pojedem pile vec da ga vratim, da se majka ne bi previse ljutila na mene sto je bila greska sa predavanjima i sto sam
potrosio novac na put.

Jedina stvar koju joj zamjerim ( i danas s njom o tome pricam ) je sto nikada nije priznavala greske, vec uvijek imala stav galame i psihickog ubijanja ako npr prolijes casu s mlijekom dok jedes.
Ili ako prosto zapnes za tepih kad ustajes.
Uvijek si bio napet da ne smijes pogrijesiti ni u cemu, i iako znam da bi cijeli zivot umrla zbog mene ovakvi stavovi su me mnogo odredili kao licnost u buducnosti.

Vracam se kuci, ona naravno galami kako sam glup i kako se to nije desilo tom i tom vec bas meni, kako nece biti nista od mene i kako je bolje da nisam ni isao.
Sjedim i slusam dok su mi oci pune suza i iz torbe vadim pile koje nisam pojeo, dok je na njemu na mnogo mjesta pokidana folija.
Dok ovo pisem, ovaj text, kojeg od tog dogadjaja razdvaja 22 godine, opet su mi oci pune suza, kapaju niz lice.

Izlazim, uzimam bicikl i vozim se 5km do grada i idem setati na nasip, dugo, dugo, dugo, cijelu noc poput duha.

Ali i malo sretan jer cu provesti jos 6 dana tu.
Ne treba mi niko, sam sam kao sto sam uvijek bio, ono sto je u mojoj glavi mi stvara takve svjetove maste za koje ljudi moraju da posezu za najjacim drogama.
Kao da se svijet ispred mene izoblicava i krivi.
Niti sam pijan tih dana ( niti sam ijednom bio pijan ili uzeo bilo kakvu drogu u zivotu, cak ni cigaretu niti kafu za cijeli zivot ) niti lud, kao da osjecam da je na meni sva bol svijeta.

Dolazi i ta iduca nedjelja, kad sam se malo bolje upoznao s gazdom.
U toj kuci je zivio i njegov sestric koji je imao oko 40ak godina dok je gazda imao vec preko 60.
Deda je bio nevidjeni zenskaros, stalno je dovodio neke dame u poznim godinama, pa me onda zvao da mi prepricava i davi me i da ja mogu dovoditi koga god hocu itd.

Dosao je i taj ponedjeljak i prva predavanja.

Bio sam uglavnom, u prepunom amfiteatru, nekako ravnodusan.
Zblizio sam se malo s jednom grupom koja je sjedila iznad mene i koji su bili iz istog grada.
Bila je s njima i djevojka koja je imala cudno ime, zvala se Ilijana i bas smo postali dobri prijatelji.
Puno je volila sport, da igra fudbal a najvise od svega Vinsa Kartera tj nemilosrdnog zakucavaca koji je tad igrao u Toronto Raptorsima.
Uglavnom, samo jedno od njih 4 je uspjelo da upise iducu godinu.

Iz mog kraja na pravo je otislo par djevojaka i nijedan muskarac.
Iz mog razreda izvjesna Danka koja je bila onako, na momente zlobna ali je nisu voljeli kao ni mene i koja je furala stajling Marije Serifovic.
Ona me spojila s mojom srednjoskolskom ljubavi pa sam stalno zelio biti pored nje da mi bude izvor informacija, a nakon prekida je otvoreno stala na moju stranu kao jedna od rijetkih.
Zatim Mirjana, koja je isla u drugi razred i skola bas nije bila za nju ali bas je bila prijatna, kao i njena porodica koja me ugostila kad sam joj vracao neku knjigu kao da sam Spanski kralj.
I Daliborka pored koje sam sjedio i isao nazad nakon predavanja, i koju je cijeli grad pljuvao jer je sa vec sa 15 mjenjala decke kao carape i bila i s onim koji su bili stariji od nje po 25god.
Meni to nije smetalo i bas smo postali dobri prijatelji i cesto bi mi se jadala o svojim ljubavnim problemima i ohrabrivala bi me kako da pridjem nekom.

Meni nije bilo do nicega, tuga bi me izjedala cim bi ostao sam, dok je donekle bilo podnosljivo kad bi bio na predavanjima.

Dani su tako prolazili, od svih ispita saznali smo da je prvi predrok bio za ekonomiju gdje su mogli izaci oni koji bi bili aktivni na vjezbama.
Rano sam poceo da ucim, mozda i od prvog dana, za razliku od vecine studenata.
Posebno sam bio aktivan na tim vjezbama iz ekonomije.

Vecini sam u tom periodu postao drag, kao ono dobar student.
Nije sad ona fora bio sam lijep kad sam bio mlad, ali sam top izgledao i sve cesce su me pozdravljale u prolazu neke djevojke koje nisam ni zapamtio a bile su vjerovatno u poslednjim redovima.
Nije mi padalo napamet da budem ni s kim ni na bilo koji nacin, tuga, sjeta, nostalgija, sve to je u meni raslo i postajalo nesto novo.
Znao bi doci s predavanja i satima plakati bez prestanka, dok se ne bi utjesio kako ce da bude bolje i kako ce me ovo proci.

Nastavljamo ...

4-5 mjeseci prije kraja drugog polugodista, odluka je pala.
Ici cu na pravo, stedicemo gdje god, majka ce da radi isto bilo sta, i valjda ce da nekad bude nesto od mene pa cu moci da im to vratim u starosti.

Bio sam sretan zbog te odluke, vec sam zamisljao kako ce da to bude u velikom gradu ( ok, nije velik, ali je za nas velegrad ).
Nisam previse ni razmisljao o tome, kako bi kasnije moglo doci do nekih komplikacija.

Negdje taman s tom odlukom desila mi se i velika srednjoskolska ljubav koja je potrajala nekih par mjeseci.
Bio sam uzasno razocaran, povrijedjen i to me gurnulo u neku depresiju koja je bila prilicno cudna i koja je mnogo uticala na mene i odredila mi zivot.
Nekako sam najteze podnio matursku noc, za koju sam nasao odijelo ali ne i matursku plesacicu pa sam na kraju zamolio rodjaku da ide sa mnom.

Dolazi vrijeme maturskih radova, odlazaka na faks za informacije, grad je bio od mene oko 110km i trebalo je oko 2 i po sata autobusom sto je za mene bilo posebno tesko.
Jos kao beba od tri mjeseca sam u voznji u autu povratio iz cista mira i odtad nikad nije prestalo.
Nisam mogao da se odvezem ni 5km u nekom prevoznom sredstvu a da ne osjetim najgoru mucninu, hladan znoj svaki put, i na kraju povracanje.
Kao malom su mi davali tablete protiv mucnine za kamion, avion, sve, ali se nista nije mjenjalo.
Jedino sto bi mi olaksavalo situaciju, a sto sam otkrio eksperimentima bi bilo da pognem glavu dole i zmirim dok bi preko nosa navukao majicu da sprijecim da bilo kakav miris dodje do nosnica.
Ali i to ponekad ne bi pomagalo kad bi se uslo u neke ceste krivine.
Nisam otisao ni na jedno matursko putovanje niti ekskurziju.
To bi za mene bilo samo mucenje.

Intenzivno sam u tim okolnostima ucio za prijemni.
Stalo mi je bilo do dobrog rezultata jer bi od nekih 600-700 ljudi s prijemnog prvih 100 upadala na budzet i ne bi placali skolarinu od nekih 450 maraka.

A u grlu stalno neko stezanje i gorak okus.
Otisao sam na prijemni i uradio ga odlicno, instant sam znao svako pitanje.
Iznad mene je sjedila neka djevojka koja nije imala pojma i pitala me jel ista znam, kad sam je pitao sta ne zna rekla je da ne zna nista.
Pa sam joj najtisim glasom deklamovao odgovore.

Nakon nekoliko dana sam se vratio da vidim rezultate i sta je potrebno za upis, i vidio sam da sam bio 9. od tipa 700 ljudi, nesto se bodovao i uspjeh iz srednje a ostalo prijemni.
Barem sam tu imao razloga za neko zadovoljstvo ali me sve to nije previse usrecivalo vec sam se svaki minut pitao da li je moralo onako da se zavrsi.

Ostale su jos tek formalnosti oko upisa i moje studiranje je trebalo poceti.
Stanarina je bila oko 150 maraka mjesecno ali mi smo odlucili da nadjemo jos povoljnije kao i da zivim sam da bi se vise mogao posvetiti ucenju ali i da cijena bude manja.
Sve je to odmah u startu bilo na knap i svi smo znali da ce biti problema ali eto.

Ostalo je jos samo da nadjemo sobu gdje cu biti i da cekam pocetak godine, negdje u 10om mjesecu te 2000e.
Posebno za nalazenje sobe je vezan jedan od najcudnijih dogadjaja u mom zivotu, gdje volim reci da sam tad potrosio na glupost svu srecu koju sam trebao dobiti negdje kasnije u zivotu.

O tome iduci put, poz i sretno.

( spajam dva posta pa iduci put kacim sredinom iduceg mjeseca )

Majka intenzivno zove i po cijeli dan okrece telefonske brojeve da bi nasli sto bolji a sto jeftiniji smjestaj.
I kaze mi da je nasla oko 2km od faksa sobu gdje je cijena 100 maraka.
I da je rekla da cu ja doci pogledati sobu za par dana, nista precizno.

I nakon par dana odlucim da cu ici, uzmem papiric s adresom, dovezem se busom na autobusku i nisam imao pojma da mozes uzeti taxi koji ce te za male pare odvesti na destinaciju.
Tj znao sam, ali me bilo sramota da udjem i pitam za cijenu vec sam mislio da deru kao oni taxisti s parkinga pored Laste.
Plan mi je bio da se gradskim busom odvezem do centra i onda tu pitam prolaznike jel znaju gdje se nalazi ta ulica u tom dijelu grada.

Izlazim iz gradskog busa direktno pred postu, more ljudi na sve strane prolazi pored mene, odlucujem se da pridjem starijem gospodinu i pitam ga.

* izvinite, znate li gdje se nalazi ta i ta ulica ( broj je bio 13, poseban broj u mom zivotu koji me prati oduvijek ) ? *
* a sta ces ti tamo? *

Vec u sebi proklinjem sudbinu sto sam pitao penzionera kojem je do razgovora ocito.
Ali se ipak odlucujem da mu ljubazno odgovorim.

* ja sam student, pa treba da pogledam sobu na toj adresi*
* ahaaa, ti si taj, ta ulica ti je tamo i tamo, ja moram da odem kod doktora prvo i u postu pa cu ja doci kasnije *

I okrenu se i ode, ja gledam i nista mi nije jasno.

Ali ajde, odlucim da pratim uputstva i lako pronadjem ulicu, doceka me valjda komsinica od gazde i krenula da pokazuje iako se nije imalo sta pokazati, uz rijeci da ce vlasnik Dule brzo doci.
Sobicak od mozda 10ak kvadrata, sa starim krevetom s desne strane i jos starijim ormanom s lijeve, odmah uz vrata s lijeve strane neki minijaturni stolic i grijalica.

Kad ono ide vlasnik, i za apsolutni sok to je bio isti onaj deda kojeg sam sreo u centru.
Znaci, ja sam naletio bas da pitam lika koji je trebao da mi iznajmi sobu, bez ikakvog dogovora i icega da cu doci taj dan i gdje da bude itd.
Brutalno.

Rekao sam da uzimam sobu, naravno, platio za mjesec i vratio se kuci, i sledece sedmice su trebala da pocnu predavanja.

Sto se vise blizio dan odlaska, tuga je u meni bila sve veca.
Kao da tek sad kada moras da ides shvatis svu ljepotu svog okruzenja, naprasno ti je lijepo svako drvo, svaki cvijet...
Nisam se radovao novoj sredini, novim poznanstvima i pocetku posve novog zivota, tuga je u meni rasla poput kvasca.
A najvise zbog tog iz drugog polugodista, zasto je moralo tako da zavrsi.

Nekako u tom periodu, a posebno malo kasnije, u meni se svaki dan radjala neka, ne znam kako bi to nazvao, mozda neka blagorodna tuga, sjeta, i generalno stanje hiper hiper senzibilnosti.
Mogao sam da placem na sve, na svaku sitnicu, na zgazenu macku, na svakog prosjaka... Nesto novo se radjalo u meni, nesto sto dotad nikad nisam upoznao u toj mjeri.
Nekad, nakon svih ovih godina, kad sam najvecim dijelom izgubio taj dio sebe, cesto mi bude zao jer pomislim da je to ono najvrijednije sto sam ikada imao u zivotu.

Kao da sam vremenom postajao ovisan o svojoj tugi koja me je grlila svakog dana ali nije bila tako teska, vec kao da me tjesila i vukla u svoj zagrljaj s nekim rijecima da
je ovaj svijet takav i da treba sto prije da prodjemo pored njega.

Po sto puta sam dnevno u sobi ponavljao ovaj citat * Ako si jedan svijet izgubio, nemoj se zalostiti, jer nije nista. A ako si jedan svijet dobio, nemoj se radovati, jer nije nista.
Prolaze bolovi i slasti, prodji pored svijeta, jer nije nista. *

Ovisnost u tugi, pojam koji nikad nisam nasao na guglu, jedini put da sam ga uopste ikad cuo ili nasao negdje je bilo u onoj zatvorskoj seriji Oz, kad Avgustus kaze u prologu
da su neki ljudi ovisni o tugi.
Toliko krhak, toliko osjetljiv, da me svaka rijec ili pogled mogla pogoditi poput najtezeg biča.
Samo ti se place, place i place...

U zacetku takvog stanja duha, dosao je i dan kad sam morao da odem.
Cudno mi je da se tog dana ne sjecam, kad ga pokusam dozvati u sjecanje osjetim samo uspomenu na neki tup bol, vjerovatno je bol bila toliko velika da sam je nesvjesno potisnuo.

Krenuo sam nekim kasnijim autobusom, bio je uvijek popust s indexom kod tog prevoznika i otisnuo se u nepoznato.

Nastavak slijedi.

Eto, kao sto sam vec negdje gore spomenuo kako ce ponekad i godine da budu progutane u jednom postu, to se upravo sada i desava.
Recimo da je i ta 98a vrlo brzo zavrsila bez nekih posebnih dogadjaja a isto tako i naredna godina.

U toj 99oj sam krenuo da idem redovno u teretanu koja je bila praistorijska i bila jedna oveca soba, u sklopu prostora opstinske zgrade.
Drzao ju je lik koji je tad vec presao 50 odavno i koji je nekad davno bio puno nalozen na to ali mu je sada najvaznije bilo da uzme marku po treningu ( sto je bilo papreno ) i
ne bi ti nikad ustao i pokazao u situaciji da neku vjezbu radis neispravno.
Volio je da kraj tvog imena stavi i znak plus ( tj da si dosao na trening ) a ti tu uopste nisi bio.
U toj teretani ( koja je bila jedina u gradu ) sve je bilo u raspadu i prljavstini, i naravno prepuno improvizovanih sprava.
Bilo je na desetine postera i vlastorucno napisanih parola poput: *bolje biti dobro objesen nego nerazvijen ili kad pred mene stane slabic koji ne bilda to je kao da mis stane pred lava*.
Bila je ok ekipa unutra pa sam se zblizio dosta s njima.
Vojo, koji je bio multimilioner i imao najveci stomak koji sam ikad vidio.
Miroslav, kojeg smo zvali Mrga i koji je trenirao bas rijetko ali bio perfektno gradjen.
Velibor, koji je imao oko 27g i bio nastavnik u osnovnoj skoli.
Igor, koji je dolazio u rodni kraj a inace bio profesionalni dizac tegova u Crvenoj Zvezdi ( kasnije je otisao u Englesku nekim povodom i u pabu udario covjeka i ubio ga na mjestu i dobio
15g zatvora ).
I naravno najspecificniji lik koji se zvao Andjelko i tad imao oko 32g, super dobar lik ali kad nesto zacrta on misli da to moze i da ostvari pod svaku cijenu.
Andjelko je imao oko 80kg, s pivskim stomakom i gradjom filmskog antiheroja, ali se onda pokumio s Igorom i odlucio da i on postane profi dizac tegova.
To je uglavnom bio horor za gledati, kad bi radio cucanj dizao bi ledjima 180kg a ne nogama, padalo mu je preko glave x puta, pricao nam kako ga puno steka oko srca i da nema pojma zasto je to tako.
I tipa imao je strategiju da ne jede po tri dana pa da onda dize takve tezine.
Kasnije se otisnuo u rezisere i snimio igrani film pod imenom Predsjednik Po Svaku Cijenu ( ima isjecak na you tube ) gdje je kao glumce uzimao lokalne likove koji nisu imali pojma o glumi.
Cak je i mene pitao da glumim u filmu.
Taj projekt je realizovao i cak bio gost na solidnoj domacoj televiziji koja mu je ponudila neki novac za prava na film ali je on to odbio jer je smatrao da je ponuda uvredljiva i da je
veci i od Tarantina.

Tih nekih godinu dana koje sam proveo u teretani me dosta fizicki izmjenilo.
Uspio sam da za opkladu uradim 2000 trbusnjaka u polozaju ispruzenih nogu dok mi je neko sjedio na koljenima, tipa 2 i po sata bez pauze.

Svi smo se lozili na neke izazove i tezine, na benchu sam dizao 95kg po 7-8 ponavljanja a neki i po 120-130kg dok nas nije osvjestio lik koji je negdje otisao i rekao kako je
u drugoj teretani stavio 120kg i nije mogao ni da odvoji.
Donijeli smo vagu i konstatovali da je teg s natpisom od 35kg tezio tacno 27, a onaj od 25 je bio zapravo 17ak.

Zbog teretane sam poceo opet da dozivljavam psihicka zlostavljanja u skoli, kao to je glupo, neka sramota, svi su oni fudbaleri u lokalnom klubu i svi ce igrati u Barci jednog dana bukvalno.
Kako sam budala sto placam za tako nesto, pa se onda 10 ljudi napinje kao da pozira kad mene vidi da prolazim itd.

Pregorak ukus u ustima osjecam i sad kad se sjetim srednje skole.

Svaki razred sam zavrsio odlicnim, postao bolji i iz matematike, i kad je pocela poslednja godina srednje skole morao sam da razmislim sta cu dalje sa svojim zivotom.
To je bio pocetak 2000e.

Kao logican izbor se nametalo nesto sto nema nikakve veze s matematikom, svi su govorili da bi moji talenti najbolje dosli do izrazaja na pravu.

Medjutim, postojao je naravno problem finansiranja kad nismo imali nista.
Zelio sam to ali zavisiti od oca onakav kakav je bio, bilo je poprilicno besmisleno.
Jedino sto je islo u prilog je sto se poslednje dvije godine dosta smirio, radio redovno kao zidar kod lika koji je drzao zidarski obrt i koji je bio njegov zemljak pa su se kao ok slagali.
U tom periodu, te neke dvije i po godine nakon djedove smrti cak smo zivjeli i prilicno solidno.
Trzavica a i svega ostalog je bilo ali dosta manje, nekako najvise od onog trenutka kad sam ojacao toliko da ga mogu uhvatiti za ruku i reci da je gotovo sa sranjima prema meni i majci.

Nastavak slijedi, pozzz

Bio sam 2 i po puta na ketu.

Prvi put kad sam cuo za to prije 5 godina imao sam nekih tad 136kg i bio van forme totalno.
Uzeo sam 1500 kalorija dnevno i jelovnik je bio prilicno nemastovit, iako sam koristio vise namirnica, bademe, avokado, povrce s najmanje ugljenih hidrata, jaja, slaninu, maslinovo ulje i himalajsku so umjesto obicnih, slaninu, kobasice, cevape, junetinu i teletinu, whei protein itd.
Uglavnom sam isao na to da zadovoljim omjer 75/20/5 i mislim da sam 30 dana zaredom za dorucak jeo jaja pecena na maslinovom ulju s komadicem slanine ili kobasice itd.

Zacudo, ne samo da mi se nije ogadilo vec sam uzivao u hrani i po prvi put u zivotu nisam bio gladan.
Cak sam nekoliko puta ostao kratak za kalorije a nekoliko puta sam na silu pojeo maslaca bez icega da zadovoljim unos.

U teretanu sam otisao 20ak puta i radio iskljucivo vjezbe snage.
Pao sam za mjesec dana sa 136 na 124kg i tad sam najbolje u zivotu izgledalo i svi su se pitali sta sam uradio sa sobom.

Izgledalo je kao da sam skinuo 20kg masti a dobio 8kg misica.
Jos sam jednom to probao kad sam imao 150kg i pao za 30 dana na 137kg i manje vise je sve bilo isto.

Treci put ove godine ali mi se iz nekog razloga brzo ogadilo, tipa nakon 10ak dana.

Sad kad sam na 180kg i rekordu zivota, a trener nije strucnjak za hranu, volio bi cuti preporuke nekog strucnog, ne u smislu sta bi otprilike trebao vec sta bi tacno trebao.

Najvise bi me motivisalo ( sve mi je funkcionalno i nemam povreda, cak i noge ) da mi neko ko zna nesto sastavi za pocetak mjesecni jelovnik po danima, tj sedmicni i koliko se drzim toga i koliko je kalorija u pitanju.

Npr mjesec dana jedi, ponedjeljak dorucak to i to, rucak to i to i tako tacno svih 7 dana i radi to tipa 2 mjeseca i to je toliko i toliko kalorija itd.
Kombinuj sa 30 posto kardio i 70 posto snagu u teretani bar 5 puta sedmicno itd.

Jer me nikako ne motivira da nesto radim otprilike, kao smanji to i to itd vec sve u bobu tacno.

Ako se neko ko se stvarno kuzi u to, zeli da mi sastavi tako detaljno za pocetak za neka dva mjeseca ili mjesec ( znaci moja kilaza, ocekivani cilj dotad itd, s tacnim kalorijama i obrocima ) uzvraticu mu s jednim casom ( to je vrijednost nekih 150e recimo 

Sretno. 

Odlicno, volim detaljne pocetke.
Pratim i sretno s ciljevima. 

Pozdrav, danas cu staviti 3 odlomka iz biografije u jedan ( Melo me zamilio da stavim dva pa da mu jos i vise pojacam  ),
pa cu staviti opet krajem mjeseca.

Nekako sve vise gubim entuzijazam za tim jer niko nista i ne komentarise oko toga, kako je bilo na pocetku.
Isto tako vec dugo nisam napisao neki post za unaprijed jer nemam inspiracije, imam ih spremljeno toliko da pokrijem period do nove godine a istom sam stigao do neke 2003 i mojih pocetaka na aparatima o cemu cu dosta pisati.
Mislim da ce definitivno biti materijala do kraja iduce godine kad cu 98 posto prestati updejtati blog, jer mislim da niko nema volje da cita o necijim dosadnim i suvoparnim rezultatima i statistikama, znam koliko je to meni glupo citati.

Postove cu svakako napisati kad budem imao inspiracije da to uradim a ne na silu, jer bi jako zelio da bude zanimljivo stivo i meni i drugima.

Ok, ide trostruki post pa se javim za koji dan s updejtom oko pokera.
Onaj s kilazom sam i prestao da spominjem, cisto da ga spomenem ovako da osjetim sramotu i griznju savjesti.

Sretno svima i nadam se da ce jos vise ljudi poceti pisati, sto se desava u poslednje vrijeme.

Jako jako losa percepcija igre i rangeva.

U prvom handu si potupno promasio poentu.

Nije to bas dobar board za tebe, ti to gledas iz perspektive da on tu nema nikakve dvopare a vjerovatno niti sve setove i to ti je dovoljno da tvoj range bude mnogo jaci.
Ali se radi o tome da ti razmisljas o njegovom rangeu a ne o svom, tj da si ti ovdje prepun over karata i da nikad nemas handove koje on ima, a to su svi pocketi do nekih 88, kao i neke 8x ruke itd.
Sve nabrojane ruke gotovo nikad ne 3 betamo ip pa ih ne mozemo ni imati.

Drugo si posve promasio sizeing, ako cbetas 1/3 znaci da cbetas range na slicnim flopovima a range ne bi trebali cbetati iz navedenih razloga.
Cak ni vs vrlo loseg rega koji nikad ne rejza ovdje nikad ne bi cbetao 1/3 jer ima posve prirodnu odbranu ( svaki par, svaki guter, svaki BD s overima a overi su sve, cak i neke overe bez bd,  AQo itd ) i s 1/3 bas nista ne postizes.

Solver tu gotovi iskljucivo koristi cak 3/4 bet ali je 1/2 posve ok i cbet je obicno na takvoj vrsti boardova od 50 do 70 posto i glavni blefovi na turnu bi trebali biti oni koji blokaju calling range tj neke najace top parove i over  parove.

On bi vs range cbeta cak i 1/2 trebao da rejza bukvalno 50 posto i ti se vec nalazis u problemu jer odbrana nije bas toliko prirodna ( call je svaki BD ali neke AQ i AK bi vec morali poceti foldati ).

Mozes ti znati da on nikad nema jak range kad rejza ( tj vrlo uzak nuts range ) ali se tu radi o tome da je protivnik prosto u situaciji da kaznjava nasu pogresnu strategiju.
Ok, ljudi na tim limitima, a i na vecim, nece tu rejzat ni blizu dovoljno, ali bez obzira na to 1/3 range prosto ne funkcionise na tim flopovima zbog prirodne odbrane.

To bi bilo slicno kao da 3 betas sb vs btn i onda na 763 flopu cbetas range 1/3 i cak i najgori reg ti nece foldati vise od 20 posto.

Mislim da je tvoj najveci problem da na neke situacije ubacujes svoju logiku ( ta logika je kako da se izrazim, vrlo razumna i logicna  ) ali ona prosto ne funkcionise jer prava istina nije takva.
Na neke situacije je nemoguce nadoci sam od sebe ako ti neko ne ukaze na njih.
A opet je to razumljivo jer moras na neki nacin igrati spotove.

Vidim da niko ne odg pa mozda pomognem s onim sto znam.

Koliko znam moze se preko skrila i kripta i uplacivati i isplacivati.
Za sobu se moze dobiti brutalan rejkbek ( mislim sa dodacima sigurno i 70 posto ) pitaj agenta.

Igra bas nije soft, gledao sam na nl200 igru u par nekih videa i nije bilo veceg fisha od 35 vpp a jedan ucenik je prije godinu i nesto igrao nl50 neko vrijeme tamo i nalazilo se vise fisheva ali nisu bili nesto spektakularni.

O politickim dijelu pitanja ne zelim da pricam, kao sto sam vec napisao u nekom odlomku.

Za ekonomski dio mogu ti odgovoriti.

Situacija nije nesto posebno losija nego u ex yu.

Obicno ljudi misle kako smo ovdje najveca sirotinja, sto je daleko od istine.
U odnosu na Srbiju ne bi rekao da zivimo ista losije a i sa Hrvatskom razlika nije velika kako se uporno predstavlja.

Bez obzira sto je prosjecna plata u HR nekih 900e a ovde malo vise od 500, razlike u cijenama su ogromne a to najbolje znam ja koji cijeli zivot zivim na granici s HR.

Skoro 30 godina je prava najezda ljudi iz Hr u soping ovdje a kupuju sve jer je sve jeftinije.
Sve do ovih poslednjih desavanja ljudi iz Hr su tocili gorivo ovdje i mogli da ustede tipa po 20-30eura cak na rezeorvaru goriva.

Ne postoji artikl u HR a da nije najmanje 30 posto skuplji nego ovde, bukvalno sve.

A godinama su za neke proizvode razlike bilo duple, kao npr cigarete, alkohol, ulje itd.

S takvim odnosom cijena ono sto mi ovdje mozemo kupiti za 550 eura u HR ce kostati oko 750-800. tako da bi rekao da je Hr standard tek neznatno bolji sto se tice kvaliteta zivljenja.
To za EU i mogucnost da ides gdje zelis isl, kvalitet autoputeva i ostalo naravno da ne moze da se poredi, cisto govorim iz neke perspektive potrosacke korpe a u poredjenju sa Srbijom razlika ili i nema ili je mozda 10 posto.

24.4.1996 je dakle osvanulo posve novo poglavlje mog zivota koje nije previse slutilo na to da ce jednog dana poprimiti danasnji epilog.
Bile su to uzasne posleratne godine kad je na svakom koraku stajalo samo siromastvo.
Neko je jednom rekao kako nema veceg zla od siromastva i bio je u potpunosti u pravu.

U nekoj novoj zemlji, u kojoj je rat netom zavrsio, nije bilo nista.
Nikakve firme nisu radile, u cijeloj ulici niko nije radio, svaki rad je uzvracan nekom protuuslugom ( opet radnom ) i u toj tmurnoj atmosferi dani su se nekako sumorno vukli.

Prva stvar koja je uradjena da je otac otisao da mi opravda sve one silne dane koje nisam isao u skolu.
Do kraja skolske godine je ostalo vrlo malo, manje od mjesec i po jer sam zavrsavao osmi razred.
Prihvatio sam se knjige i dok su me nastavnici zadivljeno gledali fascinirani kako je moguce da neko lekcije deklamuje kao pjesmice tako je postalo sve izvjesnije da cu skolsku godinu zavrsiti s odlicnim.
To se i desilo.

Scena koje se i danas cesto sjetim jeste ona da mi je majka krpila hlace iglom i koncem za matursku vecer.

Takve stvari ostave oziljke, duboke, puno uticu na psihu i vremenom oblikuju nas i nasa uvjerenja.

Nisam imao pojma sta bi upisao, nista me nije zanimalo, izbor je bio veoma mali, tad sam imao kao neku simpatiju pa sam se odlucio za gimnaziju koja je bila kao experiment, tj
vodili smo se kao istureno odjeljenje susjednog grada.
Na prijemnom sam uspio da prepisem matematiku i to je bilo to.

Par rijeci o mom djedu gdje smo zivjeli.
Bila je velika kuca koju je prepisao mojoj majci, dok je sumu ostavio tetki.
U istom dvoristu je bila i manja kucica gdje je on zivio.
Djed je bio nepokolebljiv karakter, vrlo dobar ali i uzasno zivcan.
Penziju je zaradio u Hr, u bivsem komunistickom gigantu Djuri Djakovicu ali nije mogao da zbog nepostojanja diplomatskih veza uziva u toj penziji.
Cesto je mastao o zaostacima koje ce jednog dana dobiti.

U mladosti, a i kasnije, bio je dosta zajeban.
Volio sam slusati price kako je posle WWII u susjednom Hr selu, odakle je bila moja baka, 4-5 puta izbjegao smrt kad su ga njena 4 brata uporno pikirali da ga izbodu jer nisu dali da se baka uda za nekog ko nije bio Hrvat.
Uglavnom, ono sto je trebao biti potencijalni problem je kako uskladiti njega i oca, pa je moja majka skupa sa mnom prezivjela mnogo stresnih situacija.

Kuca je bila spaljena, krov nije postojao vec je samo prekriven onim salonit ili lesonit plocama, kako su se vec zvale.
Ploca je propala s jedne strane u potpunosti, sredjena je jedna soba u kojoj za mene nije bilo mjesta vec sam spavao u drugoj, sto je posebno tesko bilo zimi gdje sam prakticno vidio nebo i
osjecao zvizdanje vjetra oko usiju.
To se nekako i moglo rijesiti navlacenjem deke preko glave ali mi je najveci problem pravio smrznuti nos, zbog cega sam se svako malo budio.

Jedina sansa da se dodje do nekog casha, ne samo ja vec i cijela ulica, bilo je kupljenje puzeva.
Sezona je trajala obicno od pocetka 4og do kraja 5og mjeseca kad bi trava vec postajala prevelika.
Postojalo je ogromno podrucje uz Savu koje je bilo njihovo prirodno staniste.
Naravno, morao si da krenes dok je bio mrkli mrak, jer ako si cekao 6-7 ujutro da ustanes prije tebe bi proslo vec dosta ljudi pa je ulov bio manji.
Uz to je mnogo podrucja bilo pod minama pa se nije jednom desilo da neko hrabriji ode u neko podrucje koje nije ocisceno pa naleti na minu.
Osim tog, jako sam se plasio zmija.
Nevjerovatno je koliko panican strah imam od njih, ako smo zaista imali prosle zivote onda sam ja u vecini umro od ujeda zmije.
Mogao si nekad da nadjes i po 20-30kg za dan sto je predstavljalo, po cijeni od 1 dem za 1kg, nekih 20-30 dem.
Najveci problem je bio nositi 20-30kg kad se natovaris a odmaknuo si od kuce i po 15ak km.
Uglavnom, u narednim godinama za sve nas je to bio jedini nacin da vidis neki novac.

Nedaleko od nas se nalazio i Savski kanal u kojem je bilo ribe.
To su sve bile babuske koje su bile pustane iz obliznjeg ribnjaka pa smo tu pecali.
Moglo se uhvatiti i desetine kg svaki dan pa bi onda cijela ulica pravila riblje pljeskavice.

Imao sam jako mnogo slobodnog vremena koje sam provodio sam.
U cijeloj ulici niko nije imao televizor.

U skoli je islo posve ok, ofc matematiku sam prepisivao, a za sve ostalo sto nije imalo veze s matematikom nije postojao nikakav problem.
Prvo polugodiste sam zavrsio odlicnim.

Nastavak slijedi